od Kristina na 14.06.2015


12. NEDJELJA KROZ GODINU (B)

ČITANJA:
Job 38, 1. 8-11
2 Kor 5, 14-17
Mk 4, 35-41

U  životu smo često izloženi olujama života, raznovrsnim kušnjama, biju nas valovi nemila vremena. Izgleda nam kao da su sve paklene sile uperene na nas. Vjernik se ni u tim trenucima ne smije preplašiti, biti bojažljiv. Tu je Isus koji jedini obuzdava silu vjetra i mora da nastane velika utiha. To nam žele osvijetliti ovonedjeljna čitanja.

Prvo čitanje (Job 38, 1. 8-11)

Prvo čitanje je završetak pjesničkog dijela Knjige o Jobu. Job u svojim neshvatljivim teškim patnjama vapi da mu se Bog objavi. Bog mu se objavljuje u oluji, što je vlastitost Bogojavljenja u Starom zavjetu. Ove stranice spadaju među najbolje stranice mudrosne književnosti. Isprazno je i preuzetno čovjeku raspravljati s Bogom o njegovim postupcima. On je uvijek onaj Drugi.

To potvrđuje ovaj svečani, gotovo epski, opis stvaranja mora. More, strahotno i mitološko biće, bučno i uzburkano, Bog je izveo iz zatvora utrobe zemlje, zatvoreno vratnicama koje može samo Božja svemoć otvoriti. Ono se pojavljuje kao bespomoćno novorođenče, koje Bog oblakom kao povojima i maglom gustom kao pelenama odjenu. Kad je odraslo, zrelo da shvati, odredio mu je granice koje ne smije prijeći. Ova slika mora pokazuje Izraelu, kako se ne smije ničega bojati, pa ni mora, usobljenja kaosa i zla, ako svoje pouzdanje stavi u Boga.

Drugo čitanje (2 Kor 5, 14-17)

Pavao govori  o ljubavi Kristovoj koja mora biti načelo našem životu. Ljubav Kristova prema nama, ljubav otkupiteljska, stvarna i spasiteljska, koja nas “obuzima” , potiče i prisiljava, vodi i zarobljava, ispunja i sažiže. Radi se o različitim vrednotama koje se stječu u jedno. Ljubav koja ima i povijesnu vrijednost: “Jedan za sve umrije”. I kršćanin mora ići ususret Kristu obuzet istom ljubavlju kojom se i Krist njemu približio, mora se suobličiti uskrslom Kristu. Kao Uskrsli nije više “po tijelu” (zatvoren, ograničen). I odnos prema drugima uzdignut je na višu razinu. “Staro uminu, sve novo, gle, nasta!” Kršćanin mora biti ljubavlju ispunjen da ne “živi više sebi, nego Onomu koji za nas umrije i uskrsnu”.

Ne smijemo klonuti i biti bojažljivi u olujama života. Imajmo vjeru u Krista koji jedini smiruje “vjetar i more” da nastane “velika utiha”. Ali vjera koja se posvjedočuje u ljubavi prema Kristu i poistovjećuje s Kristovom ljubavlju prema nama.

Evanđelje (Mk 4, 35-41)

Evanđelje nam donosi živahan i podroban opis oluje na moru. Isus spava na krmi, na mjestu kormilara. To je jedino mjesto u kojem se govori da je Isus spavao. Nastaje žestoka oluja, valovi su već lađu gotovo napunili. Probude Isusa: “Učitelju! Zar ne vidiš da ginemo?” Isus se probudi, zaprijeti vjetru i moru: “Utihni! Umukni!” I smiri se vjetar i nasta velika utiha. Isus im tada reče: “Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?” Isus ovdje prvi put kori učenike. Oni moraju znati, da biti u lađi s Gospodinom znači biti u pogibelji, izložiti se najtežim opasnostima, snažnim neprijateljskim navalama. Ali i imati sigurnost spasenja.

Isus je potpuno predan volji svoga nebeskoga Oca, zna da je u rukama svoga Oca i da mu se ništa ne može dogoditi bez Očeve volje.  Isus zna da jedino što u ovom času oluje na moru može učiniti, jest biti u miru i vjerovati u snagu Očeve ljubavi. Isus traži i od nas da u oluji ostanemo u miru, jer on je uvijek uz nas, mirno spava i čeka našu vjeru i naš poziv.

Sv. Augustin u svom razmatranju piše :
„Čuo si uvredu, to znači – zapuhao je vjetar. Rasrdio si se, dakle – podigoše se valovi. A kad zapuše vjetar i podignu se valovi, u pogibelji je tvoje srce i ljulja se.
Čuvši uvredu želiš se osvetiti. A kad se osvetiš, popustivši tuđem zlu, doživiš brodolom. A kako se to događa? Jer Krist u tebi spava. Zaboravio si Krista.
Probudi dakle Krista, sjeti se Krista; misli na nj, da Krist bude u tebi budan. Što si to htio? Osvetiti se. To se tebi dogodilo, a on je raspet molio: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!“ On koji je zaspao u tvome srcu nije se htio osvetiti. Probudi ga dakle, sjeti se njega…
A što sam rekao o srdžbi, to redovito uzmi kao pravilo u svim svojim napastima. Nadođe napast, to je – vjetar. Uznemiriš se, to su – valovi. Probudi Krista. A budući da smo svi ipak samo ljudi, ako zapuše vjetar, ako nam se uzbudi duša, ne očajavajmo. Probudimo Krista da nastavimo mirnu plovidbu i prispijemo u domovinu. “

Prethodni članak:

Slijedeći članak: