ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA (B)

od Kristina na 04.03.2018

Ovonedjeljna liturgijska čitanja govore o “sudu Božjem” kojem podliježu svi  ljudski događaji i djela, a koje Bog mjeri i procjenjuje po sposobnosti ljudi da uoče, vjeruju i prihvate u svom životu i u životu drugih ljudi znakove Božje prisutnosti, ljubavi i spasenja.

Prvo čitanje – 2 Ljet 36,14-16. 19-23

O tom sudu srdžbe i gnjeva Božjega koji je bio kaznio odabrani Božji Izraelski narod babilonskim ropstvom, govori čitanje iz Druge knjige Ljetopisa. Sav Izraelski narod, počevši od njihovih svećeničkih i narodnih poglavara, ne samo da nije slušao glas Božji koji ih je preko proroka pozivao na obraćenje, već su prezirali Boga i njegove proroke na sve načine do te mjere dok nije planula srdžba Božja koja ih je teško kaznila na taj način što je Bog poslao poganskog kralja Nabukodonozora da im uništi i grad Jeruzalem i Božji hram u njemu, da ih opljačka, poubija i preostale na životu odvede u ropstvo u Babilon.

Budući da Bog nije mogao više ni na koji način dokazati svom narodu da je pošao putem propasti i da je potrebno da se obrati i da živi po Savezu sklopljenom s Bogom, tj. po Zakonu Božjih zapovijedi, Bog je dopustio da ih zahvati ta velika nesreća tako da bi shvatili da bez Boga ne mogu uopće opstati na životu.
I tako je i bilo. Kad je Izraelski narod osjetio svu gorčinu teškog jarma babilonskog ropstva, došao je k sebi, pokajao se za svoje grijehe i zločine i počeo se obraćati Bogu za pomoć. I na kraju sam Gospodin Bog koji je ostao vjeran svome savezu što ga je sklopio s Izraelom potakao je duh perzijskog kralja Kira da pusti iz ropstva njegov narod i da mu dozvoli da se vrati u svoju domovinu.

Drugo čitanje – Ef 2,4-10

Sv. Pavao apostol također govori da bi Bog u svojoj pravednosti osudio sve ljude zbog njihovih grijeha i zloće da nas nije Isus Krist otkupio svojom mukom i smrću na križu.
A Bog nas je spasio, ne zbog naših zasluga već po svojoj milosti iz ljubavi, milosrđu i samilosti prema nama grešnicima.
I tako nas je Bog po vjeri učinio sposobnim za dobra djela, odnosno dobra djela trebamo činiti u znak zahvalnosti za darovano oproštenje.

Evanđelje – Iv 3,14-21

Iznad svega današnje sv. Evanđelje govori o »sudu« Božjem koji se proteže nad životom svakog čovjeka i koji se jasno očituje svim ljudima pred raspetim Kristom na križu. Ostaje Isus koji govori da ima biti uzdignut kako bi svi koji u njega vjeruju bili spašeni.

Jedne noći netko je pokucao na vrata kuće u Jeruzalemu u koju se Isus uselio kad je kao hodočasnik došao na slavlje. Pred vratima je stajao gradski vijećnik imenom Nikodem. Zbog straha od kolega nije se usudio po danu, javno, razgovarati sa spornim čovjekom iz Nazareta. Tako je tajno došao po noći. Razgovor je potrajao dugo i učinio je zaokret u njegovom životu. Što mu je Isus rekao bilo je tajanstveno. Usrećujuće i zastrašujuće ujedno. Isus je govorio o nepredočivoj ljubavi Božjoj prema ljudima. Ali također o patnji, smrti, križu.

“Bog je tako ljubio svijet…” Taj svijet sa njegovim ljepotama, ali i sa patnjom koja kao da ne prestaje. Bog ne ide za tim da osudi svijet, nego da ga spasi. Mnogi misle, da bi religija bila prije svega osuda i proklinjanje “svijeta”. Isus pokazuje noćnom gostu nešto sasvim drugo. Sluti li Nikodem, da je on Bogu beskrajno dragocjen? Da je on njemu toliko vrijedan, da je Bog za njega dao svoje najdragocjenije, svoga vlastitoga Sina?

I Isus podsjeća Nikodema na jedan stari izvještaj iz ranog doba židovskoga naroda. Tada, kad su oni bili na putu u pustinji, nakon izlaska iz Egipta, mnogi su bili obeshrabreni. Bunili su se protiv Mojsija. Zmije otrovnice ujedale su ljude. Mojsije je dao napraviti jednu motku na koju je pričvrstio metalnu zmiju. Tko ju je pogledao bio je izliječen od zmijskoga ugriza. Tako će biti sada, kaže Isus noćnom gostu: On će biti “podignut” na križ. I tko ga pogleda, bit će spašen.

Pred Isusom raspetim, koji je najveći dokaz ljubavi Božje prema nama ljudima, Bog otkriva život svakoga čovjeka da vidi da li će ga opravdati ili osuditi. Tko prihvaća taj najveći dar ljubavi Božje u Kristu raspetom i živi po toj ljubavi, neće biti osuđen nego spašen; dok svaki onaj koji odbija tu ljubav Božju i zatvara se sam u sebe i nije sposoban da prihvati milost Božju i da po njoj živi bit će osuđen zbog tvrdoće srca svojega i mračnog vidika duha svojega.

Spasenje čovjeka ovisi o njegom stavu prema Isusu Kristu, Sinu Božjem, koji je vidljivo lice nevidljivoga Boga.
“Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u Ime Jedinorođenoga Sina Božjega” (Iv 3,16-18).

MISNA ČITANJA

Prethodni članak:

Slijedeći članak: