22. NEDJELJA KROZ GODINU (B)

od Kristina na 26.08.2018

Središnja tema ovonedjeljnih čitanja je Zakon Božji, izvor prave mudrosti. Da bi ga se spoznalo potrebno je poznavati Božju riječ i pridržavati je se. Iako se može govoriti o božanskom zakonu, u širem kontekstu, što je vidljivo i u današnjim čitanjima, radi se o moralnom zakonu, koji proizlazi iz Božjeg vječnog plana i zahtjeva koje nam upućuje evanđelje.

Prvo čitanje (Pnz 4, 1-2. 6-8)

Ništa ne nadodajite onome što vam zapovijedam … vršite zapovijedi Gospodnje!

Ponovljeni zakon spada u prvih pet knjiga Biblije, tzv. „Petoknjižje“. To je zbirka civilnih i religijskih zakona. Knjiga sadrži i veliki Mojsijev govor. Govorima Mojsije uči svoj narod – podsjeća ih na događaje Izlaska, Sinaja i početka zaposjedanja zemlje, naglašava važnost zakona i potiče na vjernost. Dio toga govora donosi i današnje 1. čitanje.

Odlomak Knjige Ponovljenog zakona usredotočen je na obdržavanje Božjih zapovijedi. No, obdržavanje zapovijedi stavljeno je u suodnos Boga i Izraela -ono spada pod životnu mudrost i pod oblik suživota s Bogom.
Mojsije zabranjuje što dodavati u sveti tekst ili od njega što oduzimati. To je vjera u kanon ili popis svetih knjiga: samo one knjige o kojima Božji narod vjeruje da su nastale pod utjecajem Božjim na svetog pisca, čitaju se u bogoslužju. One sadrže objavu ili pravilo vjere.
Vršenje Božjih zapovijedi čini sljedbenike biblijske religije mudrima pred poganskim narodima. Obdržavanje tih zapovijedi čini ih vjernički razboritima. To znači da su vjernici svjesni kulture i životnog iskustva drugih naroda, pripadnika drugih religija, no žele ostati mudri i razboriti u smislu svoga vjerničkog identiteta, obdržavajući i dalje Božje zapovijedi.

Vjera da je Bog blizu onima koji ga zazivaju osnovna je za cijeli Stari zavjet. Taj blizi Bog, koji uslišava molitve te štiti sirote i udovice, dao je svoj pravedni zakon. Pravedan u smislu da se životom po njemu mogu urediti ljudski odnosi. Taj zakon Bog stavlja pred Izraela pustinjske i svih kasnijih generacija. Nisu svi znali čitati, ali je Zakon pred sve bio stavljen: čuli su čitanje iz svetih knjiga na bogoslužju i trebali su razmišljati o onome što Bog određuje. Takvim neprestanim držanjem Božjeg zakona pred vlastitom savješću, pravi starozavjetni vjernici vrše ono što Isus traži u današnjem evanđelju: religiju srca, a ne vjerski formalizam.

Drugo čitanje (Jak 1, 17-18. 21b-22. 27)

Budite vršitelji riječi!

Postoji sedam poslanica u Novom zavjetu, koje nisu Pavlove. Stavljene su u posebnu zbirku: po jedna sv. Jakova i sv. Jude, dvije sv. Petra i tri sv. Ivana. Zovu se „katoličke“ , vjerovatno zato što nisu upravljene pojedinim zajednicama ili osobama, nego se više odnose na kršćane općenito. Nalaze se uz Pavlove poslanice i poslanicu Hebrejima. U njima je više govor o prakticiranju kršćanskog života, nego o sadržaju vjere.

Ove nedjelje i četiri slijedeće slušat ćemo odlomke iz Jakovljeve poslanice. Ona sadrži niz poticaja i opomena na život usklađen s vjerom, osobito na području socijalne pravde, grijeha jezika, izbjegavanja svadljivosti i molitve za bolesnike.
U današnjoj sv. Jakov poziva na mudrost. Ona je za nas vrlo važna jer nam omogućuje da provodimo život dostojan djece Božje. Mudrost nam priopćuje Božju riječ. Bog nam je u povijesti progovorio svojom riječju koja je kadra spasiti nas. Ali nije dovoljno samo slušati Božju riječ, već je i sprovoditi. Životom i djelima dokazujemo svoju ljubav prema Bogu. Najveći dar koji »silazi od Oca svjetlosti« jest »Božja Riječ« koju je vjerom »usadio u nas« da uhvati korijena, proklije, procvjeta i rod donese. Ali za to je potreban i naš napor. Ne smijemo biti samo slušatelji nego i vršitelji riječi Božje.

Evanđelje (Mk 7, 1-8. 14-15. 21-23)

Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske.

Evanđelje ove nedjelje donosi polemički razgovor između Isusa i farizeja te pouku mnoštvu i učenicima o vanjskoj i unutarnjoj religioznosti.
Kritika Isusa i učenika što ne peru ruke prije jela povod je Isusu da istakne kako je religioznost nutrine ili srca važnija od obdržavanja izvanjskih propisa. Obveza pranja ruku nije u vezi s higijenskim navikama djece i odraslih nego udovoljavanje jednom od brojnih propisa o takozvanoj obrednoj ili ritualnoj čistoći. Jelo se smatralo svetim činom uživanja Božjeg blagoslova i plodova ljudskog rada. Pranjem ruku pred jelo pobožni Izraelci izdvajaju se od prljave svagdašnjice pred sveti čin. Obdržavanjem toga i sličnih propisa farizeji su često zaboravljali unutarnju bit vjerskih čina i pridonosili formalističkoj religioznosti učeći da je važno obdržavati vanjske propise i obrede, a da nutrina nije važna.

Ključna riječ ovog Isusova govora je “srce”. Iz srca izlaze zle misli koje prethode zlim činima. Prema starozavjetnoj nauci o čovjeku srce je cijeli čovjek ukoliko nešto smišlja, odlučuje, mrzi i voli. Srce je unutarnje središte osobe, savjest. Nije dovoljno Boga štovati usnama, nego ga valja častiti i služiti mu srcem. Time Isus traži i učvršćuje korijen ljudske religioznosti.

MISNA ČITANJA:

Pnz 4, 1-2. 6-8
Jak 1, 17-18. 21b-22. 27
Mk 7, 1-8a. 14-15. 21-23

Prethodni članak:

Slijedeći članak: