4. NEDJELJA DOŠAŠĆA (C)

od Kristina na 16.12.2018

Čitanja:

Mih 5, 1-4a
Heb 10, 5-10
Lk 1, 39-45

Bogoslužje posljednje nedjelje Došašća usredotočeno je na Mariju, Majku Spasitelja ljudi i svijeta kojega cijelo čovječanstvo iščekuje.

Sv. Ivan Pavao II., papa u svojoj prvoj enciklici Otkupitelj čovjeka napisao je: »Ako u ovom teškom i odgovornom razdoblju povijesti Crkve i čovječanstva opažamo kako je osobito potrebno obratiti se Kristu koji je snagom otajstva otkupljenja Gospodar svoje Crkve i Gospodar povijesti, uvjereni smo da nas nitko ne zna uvesti u božanske i ljudske dubine toga otajstva kao što zna Marija.«

Što dublje ulazimo u otajstvo Marije, tim više produbljujemo otajstvo Krista Isusa.

Prvo čitanje – Mih 5, 1-4a

Prvo čitanje ove nedjelje Mihejeva je verzija Izaijina proročanstva o Emanuelu i njegovoj majci (usp. Iz 7, 10-25). Mihejeva verzija proročanstva naglašava da će Emanuel biti iz Davidova grada Betlehema te da će mu majka također biti izvanredna žena. Narod će biti pod tuđinskom vlašću “dok ne rodi ona koja ima roditi”. To znači da je u Božjem planu Emanuelova majka sasvim konkretna žena po kojoj će Bog početi ostvarivati svoj plan obnove i spasenja.

Idealni vladar neće biti autokrata ni izrabljivati podanike nego pravi pastir svoga naroda koji će uprisutnjivati pastirsku brigu Božju za pojedince i zajednicu. Bog će biti uz njega pa će zato “silom Gospodnjom na pašu izvoditi stado”: U vrijeme Emanuelovo vladat će mir ne samo u izraelskom narodu nego “do krajeva zemaljskih”. Ime će mu biti Šalom – Mir, a to podsjeća na mudrog Salomona čije ime znači također “Mir”. Ovaj idealni vladar nadmašuje svaku povijesnu osobu u Izraelu i zato su već sami starozavjetni vjernici u njemu gledali budućeg Mesiju. Mi kršćani vidimo u njemu Marijina Sina, kako to svjedoči Matej kad prilikom raspitivanja mudraca o “novorođenom kralju židovskom” navodi ovaj Mihejev tekst. (usp. Mt 2, 1-6).

Drugo čitanje –  Heb 10, 5-10

Poslanica Hebrejima je jedini novozavjetni spis s naukom o Kristu kao vječnom svećeniku. Uspoređuje sličnost, razliku i nadmoć Isusova svećeništva nad starozavjetnom svećeničkom službom. Današnji odlomak spominje tijelo Isusovo kao nužnog partnera u ispunjavanju mesijanske zadaće i velikosvećeničke službe. U ovom je odlomku pretpostavljena biblijska antropologija prema kojoj čovjek jest tijelo ili duša, ovisno od toga što u njemu želimo naglasiti. Naglašava se Isusova tjelesnost, jer je kao pravi čovjek s ljudskim tijelom i srcem vršio u svemu volju Božju.

Evanđelje – Lk 1, 39-45

Vrhunac današnje liturgije je susret dviju majki u evanđelju pri kojem Elizabeta izriče vjerničku pohvalu Mariji što je povjerovala da će se ispuniti ono što joj je Gospodin najavio po anđelu prilikom navještenja.
Elizabetina pohvala Mariji dostiže vrhunac u komplimentu: “Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!” Ona nije saznala od Marije za događaj navještenja pa niti za Marijin pristanak. Napunila se o Marijinu dolasku u njezin dom Duhom Svetim i bilo joj je jasno što se događa. Blaženost je unutarnja sreća osobe, sretno stanje u kojem se netko nalazi, a ne tek pojedinačno djelo ili predmet koji osobu čine momentalno sretnom. Marija je blažena zato što je povjerovala.

Marija nam govori da jedina veličina koja vrijedi pred Bogom jest pokornost volji Božjoj, spremnost i potpuno pouzdanje u riječ njegovu: staviti se u ruke Božje da On učini s nama po svojoj svetoj volji sve ono što želi. Tako je učinila Marija, a iznad svega Krist koji se potpuno povjerio u ruke Boga Oca kada je prihvatio da se utjelovi za nas i da prihvati našu ljudsku narav sve do potpunog žrtvovanja sama sebe na križu za naše spasenje. Tijelo koje je Isus uzeo od Marije kada je postao čovjekom bilo je vidljivi znak te njegove poslušnosti na križu.

U susretu Marije i Elizabete prepoznajemo još jedan susret. Igranje Elizabetina čeda u utrobi majke znak je da Preteča prepoznaje onoga kojemu će pripravljati put te mu se unaprijed podlaže.

Prethodni članak:

Slijedeći članak: