Prvu nedjelju nakon Božića Crkva slavi blagdan svete Obitelji: Isusa Marije i Josipa. Blagdan svete Obitelji zapravo je produženi Božić, jer je Božić sam po sebi „blagdan obitelji.“ Ovaj blagdan svjedoči najosnovniju činjenicu naše ljudske egzistencije – obitelj.
Čovjek je stvoren na sliku i priliku Božju. To znači da mu je Bog povjerio zajedništvo i sklad sa stvorenjem i učinio ga ‘stvoriteljem’ i upraviteljem svojih dobara. Bog nam se objavio kao obitelj, zajedništvo savršenog reda i ljubavi, zajedništvo Oca, Sina i Duha Svetoga. Božja Obitelj čini savršeni sklad i sreću. Sveta obitelj je Sveta, upravo zato, jer je dopustila da u njezin prostor uđe Bog – Ljubav povrh svega. Sveta Crkva želi da ta najsvetija Obitelj postane uzorom i idealom kršćanske obitelji. Ona želi da čitavo ljudsko društvo postane jedna velika i sveta obitelj Božja.
Blagdan svete Obitelji Isusa, Marije i Josipa uveo je u liturgiju božićnog vremena 1921. god. papa Benedikt XV.
Sveta Obitelj Isusa, Marije i Josipa danas poučava svaku kršćansku obitelj o temeljnom ljudskom stavu prije svega prema Bogu, a onda prema
Evanđelje – Lk 2, 41-52
Tekst iz Evanđelja svetoga Luke u kojem je Evanđelist opisao događaj koji se zbio u Hramu u Jeruzalemu sa dvanaestogodišnjim Isusom. Marija i Josip su kao i svake godine hodočastili u Jeruzalem o blagdanu, te su i njega vodili sa sobom kao izraz ispunjavanja odgovornosti koju im je nebeski Otac povjerio kad im je povjerio svoga Sina. No taj put dogodilo se nešto neobično za vrijeme povratka, jer im je Isus priredio iznenađenje. Dok su oni očekivali da je Isus među suputnicima, no kad su shvatili da ga nema, vratiše se u Jeruzalem i nađoše ga u Hramu gdje razgovara s učiteljima slušajući ih i postavljajući im pitanja. A kad su ga našli i postavili mu pitanje o svemu što se dogodilo, dao im je vrlo jasan i uvjerljiv odgovor: Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?
Ovim činom Isus posvjedočuje svijest o svojem bogosinovstvu skrećući pozornost u prvom redu nama ljudima da ne zaboravimo istinu o svome. Ako je na zemlji išta bilo takvo da se moglo nazvati ‘vlasništvom’ Očevim ili što je pripadalo Ocu, onda je to bio nazaretski dom Josipa i Marije, istinsko svetište u kojem je živio utjelovljeni Božji Sin. Njihova obitelj je bila sasvim posebna jer je do kraja bila prožeta ljubavlju Božjom po ljubljenom Jedinorođencu Očevu koji im je bio povjeren.
Dva su ključna trenutka evanđeoske poruke: s jedne strane je odnos prema Ocu nebeskome i njegovoj prisutnosti na zemlju u domu njegovu, a drugi je ulazak Oca nebeskoga u vjerničku obitelj po svome Sinu Isusu. Ovim dvjema dimenzijama bila je prožeta Sveta obitelj, te po ovome njihovi sveti obiteljski odnosi postaju primjer svakoj vjerničkoj obitelji u koju je po vjeri i svetim sakramentima ušao sam Sin Božji. Svojim utjelovljenjem i rođenjem doista je postao članom svake vjerničke obitelji, što opisanim evanđeoskim događajem postaje još mnogo jasnije nama za svjedočanstvo.
