4. KORIZMENA NEDJELJA (C)

od Kristina na 25.03.2019

Četvrta korizmena nedjelja govori o radosti – radosti zbog čovjekova povratka s krivoga puta, na pravi put – Božji put.

Prvo čitanje (Jš 5, 9a. 10-11)
Ušavši u Obećanu zemlju, narod Božji slavi Pashu.

Liturgija nam govori o prvoj Pashi koja se slavi u Obećanoj zemlji. Nakon četrdeset godina putovanja pustinjom, povijest spasenja se nastavlja s Jošuom i ulaskom u Obećanu zemlju. Izraelci slave prvu Pashu kao zahvalu za konačno ostvarenje obećanja. Oni su radosni i zahvaljuju Jahvi, Bogu. Počeli su jesti plodove zemlje kanaanske – beskvasni kruh i pržena zrnja. Sada su u svojoj i na svojoj zemlji i mogu se uzdržavati radom svojih ruku. Prisjećanjem na taj događaj u korizmenom vremenu, kršćanima se svraća pozornost na prijelaz iz nekršćanskog življenja u novi, ljudskiji život – život u Evanđelju.

Ovo nas čitanje pripravlja na kršćansku Pashu – Uskrs, kojim slavimo Isusovu pobjedu nad grijehom i smrću te svoje krsno pridruženje Isusu i zajednici krštenih. Mana je slika naše euharistije kojom nas Bog hrani te podržava u savezničkim odnosima s njime i s drugim krštenicima.

Drugo čitanje (2Kor 5, 17-21)
Bog nas je sa sobom pomirio u Kristu.

Apostol Pavao svraća pozornost na Božje pomirenje s ljudima, koji su ‘nastali’ po Isusu Kristu – a on je to posvjedočio mukom i smrću na križu. Čovjek središte novoga Božjeg stvorenja. On je smješten u središte Božje brige o svemiru koja se ostvaruje u Kristu. Zbog pomirenja s Bogom slijedi radost, jer pomirenje s Bogom pomiruje i ljude međusobno.

Kršćanin je po krštenju „čovjek u Kristu.“ Kao što stabljika hrani svojim sokovima pupoljak koji joj je pricijepljen, tako i Krist, po pričesti, u nas pretače svoju milosnu životnost, svoj ‘sok.’ Tako dakle, živimo od njega, živimo s njim, živimo njegovim životom. U tom se sastoji naše spasenje: živjeti s Kristom. Po Kristu je Bog sa sobom pomirio svijet, pa se i od vjernika traži da i oni međusobno žive u ponuđenom Božjem miru. Po čovjeku koji je pomiren s Bogom, Gospodin djeluje u svijetu. Vjernik je „novi stvor“ i po njemu se svijet mijenja.

Evanđelje (Lk 15, 1-3. 11-32)
Ovaj tvoj brat bijaše mrtav i oživje.

U današnjem Evanđelju Bog strpljivo čeka naš povratak: povratak na pravi put, u Očev zagrljaj, u vlastitu kuću. Isus priča svoju najpoznatiju prispodobu: o milosrdnom ocu i rasipnom sinu. To je jednostavna, a istovremeno duboka i jasna priča. Ta priča otkriva svu dubinu Kristove objave Očeve ljubavi.

Priča pokazuje odnose među ljudima i njihov odnos prema Isusu. Glavni dio priče je odnos oca prema svojim sinovima, a najkritičniji je odnos braće međusobno. Isusu su jasni odnosi koji su u društvu oko njega. On želi utjecati na stvarne ljudske odnose i mijenjati ih. Zato se Isus služi prispodobom – pričom, kako bi otvorio oči za stvarnost koju slušatelji ne vide. On se trudi otvoriti prostor dobrote među ljudima, ući u ljudska srca.

Isus nam u Lukinu Evanđelju objavljuje svoju sliku o Bogu: Bog je neshvatljivo dobar i samilostan Otac, u svemu velik, najveći, a neshvatljivo najveći u praštanju. Ova Isusova prispodoba otvara odnose među ljudima i odnos između ljudi i Boga. To je priča o Bogu, Ocu koji se trudi oko odnosa među ljudima: strpljenjem, radošću, gozbom, razgovorom. Minimum je prihvaćanje da sve pripada ocu. A braća trebaju dopustiti ocu da bude otac i tada će njegovo sve biti i njihovo.

Čitanja:
Jš 5, 9a. 10-12
2 Kor 5, 17-21
Lk 15, 1-3, 11-32

Prethodni članak:

Slijedeći članak: