21. NEDJELJA KROZ GODINU (C)

od Kristina na 19.08.2019

ČITANJA:
Iz 66, 18-21
Heb 12, 5-5. 11-13
Lk 13, 22-30

__________________

Prvo čitanje (Iz 66, 18-21)

Vrijeme progonstva utjecalo je na Židove da se počnu intenzivnije suočavati s pitanjem vjerničkog spasenja ne samo pripadnika svoga naroda, već i poganskih naroda. Preko proroka Izaije Bog poručuje da će ne samo obnoviti svoj saveznički narod nego ga i učiniti znakom svoje prisutnosti za sve narode.

Bog poznaje misli i djela svih ljudi. On je sveznajući i vrhovni suveren svega svijeta, koji narodima želi poslati ljude vjere, povratnike iz zarobljeništva, da ih saberu i dovedu: „na Svetu goru u Jeruzalemu…u Dom Gospodnji.“

Jeruzalem, glavni grad Božjega kraljevstva – to više nije zemaljski Jeruzalem, to je „novi“ Jeruzalem – Božje kraljevstvo – stjecište svih naroda svijeta. Ovo se utemeljuje u činjenici što je čovjek stvorenje Božje, a ne više u činjenici što on pripada izraelskom narodu. Zato se spasenje ne ograničava samo na Izreal nego pripada svim ljudima (Iz 57-63). Sav svijet postat će „svećenički narod“ – okrenut Bogu i drugima, svojim bližnjima. To je bio govor o eshatološkom spasenju, koji će puno kasnije i posve jasno naviještati Isus iz Nazareta.

 

Drugo čitanje ( Heb 12, 5-7, 11-13)

Vjera u Krista od nas traži zalaganje, promjenu mentaliteta i života. A to nije uvijek lako. Naša povezanost s Bogom traži odvažnost da usklađujemo svoj život sa zahtjevima koje on pred nas postavlja.

Zato sve životne teškoće trebamo prihvaćati kao Božje odgojne mjere prema nama. U tom Božjem odgoju vjernici steknu duhovnu mudrost koja uključuje unutarnji, religiozni mir i pravilan odnos prema Bogu i ljudima. Prema tome pravi vjernici će se u svim životnim kušnjama osjećati kao »sinovi« koje Bog oslovljuje i koji moraju znati da tvrda stega, koju Otac primjenjuje na njih, služi za njihovo osobno dobro i spasenje.

»Jer, koga Gospodin ljubi, onoga i stegom odgaja, šiba sina koga voli.« (Heb 12,6)

Trpljenja i kušnje nisu nipošto znakovi Božje srdžbe, nego dokazi njegove očinske ljubavi i brige prema svojoj djeci koju želi spasiti.

 

Evanđelje (Lk 13, 22-30)

U današnjem evanđelju Isusu se približava čovjek, farizej, kojega je mučilo pitanje spasenja. (On vjeruje u spasenje, ali ga zanima broj onih koji će se spasiti. Umjesto odgovora o broju, Isus podučava o onome što nije dovoljno za ulazak u kraljevstvo Božje. Nije dovoljno pripadati jednom narodu, skupini, stranci, klasi, niti samo druženje s Isusom.

Isus počinje svoj odgovor slikom uskih vrata kroz koja čovjek mora proći. Uska vrata označavaju da ima ljudi i da će ih biti koji će pokušati proći kroz njih, ali neće uspjeti. Biti spašen zahtijeva zauzeto nastojanje na koje Isus izričito poziva. Ali nije dao odgovora hoće li ih biti mnogo koji se spašavaju.

Iza ovoga slijede zatvorena vrata koja gospodar zaključava. Zaključana vrata uključuju da ima ljudi i da će ih biti, koji će stajati pred zatvorenim vratima i neće moći ući. I na njihovu stalnu molbu da dobiju prigodu ući , dobit će odbijajući odgovor: „Odlazite od mene vi koji ste činili zlo.” Radi se o ljudima o kojima on ne zna od kuda su, koji se zapravo nisu pravo ni odlučili ući u kuću, onda kad je to bilo moguće, to su oni koji su čuli njegovu poruku, ali je nisu prihvatili.

Kao suprotnost ljudima koji nisu uspjeli ući kroz uska vrata i koji moraju ostati pred njima, stoji posljednji odlomak evanđelja. Ovdje se ne radi o ljudima koji žele ili ne žele, nego ovdje Isus govori da će očekivanja njegovih slušatelja, možda i postavljača pitanja, biti malo prekrižena. Isus ne govori da li ih je puno ili malo, nego da će neki, za koje se misli da su prvi, biti posljednji i obratno. I da će doći ljudi sa svih strana svijeta koji će sjesti za stol Božji u nebu.

 

Prethodni članak:

Slijedeći članak: