od Kristina na 26.08.2019

MUČENIŠTVO SV. IVANA KRSTITELJA 

29. kolovoza liturgijski je spomen mučeništva svetog Ivana Krstitelja, Isusova preteče. To je u Rimskom kalendaru jedini svetac čije se slavi rođenje, 24. lipnja, i smrt koja se zbila kroz mučeništvo.

Pri spominjanju toga Isusova preteče, vjerojatno nam se pred očima pojavi scena Herodove gozbe i Herodijadine kćeri u zanosnom plesu. Upravo je taj ples Ivana stajao glave. Doduše, Ivanu je glava odsječena zbog istine za koju se zalagao i koju je naviještao.
Time se ispunilo i proroštvo koje je sam Ivan Krstitelj izrekao pred učenicima kad je, upućujući na Krista rekao da se Krist, Jaganjac Božji koji oduzima grijeh svijeta, mora uzvisiti, a da se on, Ivan, treba umanjiti. To se i dogodilo. Ivan je utamničen i potom mu je odrubljena glava. Kako kažu bibličari, zaista je umanjen!

Današnji spomen potječe od posvećenja jedne kripte u Sabasti, u Samariji, gdje se, već sredinom četvrtoga stoljeća, častila njegova glava. Štovanje se kasnije proširilo u Jeruzalem, u Istočne Crkve i u Rim, s naslovom Glavosjek svetog Ivana Krstitelja. U Rimskom martirologiju se spominje još jedan pronalazak te dragocjene relikvije, koja je, u posebnoj prigodi, prenesena u crkvu Sv. Silvestra u Campo Marziju, u Rimu.

Ti mali povijesni podsjetnici pomažu nam shvatiti koliko je bilo drevno i duboko čašćenje svetog Ivana Krstitelja.

U Evanđeljima je vrlo jasno istaknuta njegova uloga obzirom na Isusa. Na poseban način, sveti Luka opisuje njegovo rođenje, život u pustinji, propovijedanje, a sveti Marko nam govori o njegovoj dramatičnoj smrti u današnjem Evanđelju. Ivan Krstitelj započinje svoje propovijedanje pod carem Tiberijem, između 27. i 28. godine poslije Krista, i narodu koji je hrlio da ga sluša upućuje jasan poziv da pripravi put za prihvaćanje Gospodina i ispravi krive putove vlastitog života putem jednog obraćenja srca (usp. Lk 3, 4). Međutim, Krstitelj se ne ograničava samo na propovijedanje pokore i obraćenja, već, priznavajući Isusa kao “Jaganjca Božjeg” koji je došao odnijeti grijeh svijeta (Iv 1, 29), ima veliku poniznost da pokaže u Isusu pravog Božjega Mesiju, povlači se u drugi plan da bi Krist mogao rasti, biti slušan i nasljedovan. Kao posljednji čin svoga života, Krstitelj svjedoči krvlju svoju vjernost Božjim zapovijedima, ne povlačeći se i ne uzmičući, izvršivši do kraja svoje poslanje. Sveti Beda, monah iz devetog stoljeća, u svojim homilijama kaže kako je sveti Ivan za Krista dao svoj život, iako mu nije naređeno da zaniječe Isusa Krista, bilo mu je zapovjeđeno da ne govori istinu. On nije pristao šutjeti o istini i tako je umro za Krista koji je Istina. Upravo iz ljubavi prema istini nije pristao na kompromise i nije se plašio uputiti snažne riječi onima koji su skrenuli s Božjeg puta.

Slaviti mučeništvo svetog Ivana Krstitelja podsjeća nas, kršćane ovog našeg vremena, da se ne smije pristajati na kompromise kada je riječ o ljubavi prema Kristu, njegovoj riječi, istini. Istina je istina i tu nema kompromisa. Kršćanski život zahtijeva, tako reći, “mučeništvo” svakodnevne vjernosti evanđelju, hrabrosti da dopustimo da Krist raste u nama i da Krist usmjerava našu misao i naše djelovanje. Ali to se može dogoditi u našem životu jedino ako postoji čvrsta povezanost s Bogom. Molitva nije izgubljeno vrijeme, nije uskraćivanje vremena djelovanjima, pa bila ona i apostolska, već je upravo suprotno: jedino ako smo kadri imati jedan život vjerne, stalne, pouzdanje, molitve sam će nam Bog dati hrabrost i snagu da živimo sretno i radosno, da prevladamo teškoće i hrabro svjedočimo. Neka nas Ivan Krstitelj zagovara kod Boga, da u našem životu Bog bude uvijek na prvome mjestu. Hvala!

(iz kateheze pape Benedikta na općoj audijenciji, 29. kolovoza 2012./www.vatican.va)


22. NEDJELJA KROZ GODINU (C) 

ČITANJA:
Sir 3,17-18.20.28-29
Heb 12,18-19.22-24a
Lk 14,1.7-14

_______________________

Prvo čitanje (Sir 3,17-18.20.28-29)

Knjiga Sirahova jedan je od mudrosnih spisa Staroga zavjeta. U ovom odlomku iskusni učitelj i pisac poučava o poniznosti kao ljudskoj i religioznoj vrlini. Ponizna osoba priznaje svoju ovisnost o Bogu i zato nalazi milost kod Boga, a cijene je i ljudi upravo stoga što nije umišljena. Tko je vjernički skroman, Bog mu ostaje trajno naklonjen. Boga štujemo svojim ljudskim činima kao i svojom liturgijom, samo ako smo zbiljski skromni. Mudrac proglašava oholost neizlječivom bolešću, jer oholica odbacuje Božje vrhovništvo nad sobom i sebi pripisuje talente koje mu je Bog dao bez njegovih prethodnih zasluga.

Drugo čitanje (Heb 12,18-19.22-24a)

Glavna tema poslanice Hebrejima je sličnost, razlike i nadmoć Krista kao novozavjetnog velikog svećenika nad starozavjetnim bogoslužjem. Mojsije je posrednik staroga saveza koji je sklopljen u podnožju svete gore, uz oganj i vihor, ječanje trube i tutnjavu riječi. Isus je posrednik novoga saveza koji je u intimnom krugu oproštajne večere ostavio kruh i vino kao znak svoje savezničke smrti i tako povezao novozavjetnu zajednicu vjernika u “grad Boga živoga, Jeruzalem nebeski, svečani skup, Crkvu prvorođenaca zapisanih na nebu”. Osobnom vjerom i krštenjem svaki je od nas pridružen Isusu, posredniku novoga saveza, a kao zajednica krštenih činimo Crkvu koja je hodočasnički narod Božji i putuje prema nebeskom Jeruzalemu.

Evanđelje (Lk 14,1.7-14)

U evanđelju Isus govori o poniznosti kao stavu koji je potreban za pristup u Božje kraljevstvo. Bog kao Stvoritelj i konačni sudac izvor je trajne časti i ugleda. On će poniziti umišljenog oholicu i uzvisiti poniznoga koji prihvaća svoje ljudske granice te djeluje u skladu s njima. Za Isusa i svakog biblijskog vjernika poniznost je gledanje samoga sebe kako nas vidi Bog. Ona znači odmjereno vrjednovanje samoga sebe, bez hvalisanja i oholosti, imajući na umu da smo pred Bogom ono što jesmo, ništa više ali ni ništa manje. Stoga kršćanska poniznost nije skrivanje ili nijekanje naših talenata i sposobnosti. To je unutarnje uvjerenje i iskreni stav da sve naše sposobnosti dolaze od Boga koji s nama i po nama želi izvesti nešto lijepo među ljudima. Dok je oholost put koji ne vodi nikamo, poniznost je ključ koji nam otvara vrata neba a donosi i zbiljsko poštovanje i ljubav ljudi na zemlji.

Prethodni članak:

Slijedeći članak: