TREĆA VAZMENA NEDJELJA (B)

od Kristina na 12.04.2015

U svim vazmenim nedjeljama, Crkva nam u biblijskim porukama upućuje poziv na obraćenje. Kristovim uskrsnućem pobijeđen je grijeh i njegova posljedica – smrt. Zato poziv na obraćenje, da priznamo svoj grijeh i obratimo se Bogu, prožima i današnju službu riječi. Temeljni zaokret obraćenja je, odricanje od grijeha i okretanje k Bogu. Ali to nije dovoljno, jer obraćenje treba biti trajan proces. Oproštenje grijeha rađa se iz križa i slave uskrsnuća. Tu se očituje Božja ljubav prema nama. Ali taj dar nije automatski i magijski, traži odgovor čovjeka, traži se obraćenje-metanoia. Bez toga nema pristupa u Kraljevstvo.

Prvo čitanje (Dj 3, 13-15. 17-19) donosi izvadak iz misionarskoga Petrova govora Izraelu. (U Djelima apostolskim 8 je misionarskih govora: 6 upravljenih Izraelu i 2 poganima) Svaki sadrži: uvod, izvješće: smrt i uskrsnuće Kristovo na temelju Pisma (Izraelu), proglas: Krist je ustoličen za Vladara svijeta, poziv na obraćenje.

Krist je novi Mojsije, Vođa koji uvodi narod u obećanu zemlju; Sluga Patnik i Pravednik, Začetnik života i sveopće obnove. Uskrsnuće nije povratak u život nego stvarno mesijansko ustoličenje, ali i poziv na obraćenje. Krist je do slave došao po smrti, tako i sveopća obnova po obraćenju, priznanjem Isusa za Gospodina i oproštenjem grijeha.

Drugo čitanje (1 Iv 2, 1-5a) iz Ivanove poslanice govori o spoznaji da vjera iskazuje cjelokupno čovjekovo djelovanje, tako da ono postaje kriterij po kojemu se prepoznaje život u Kristu. Ističe da je Krist “pomirnica za grijehe naše”.
Prvi uvjet je priznati svoj grijeh i ne smatrati da se možemo opravdati samo vanjskim obredima. Drugi uvjet je “spoznati Boga” i ostati u njemu. U Bogu nema spoznaje koja bi bila odijeljena od ljubavi. I spoznaja kod pravog vjernika nužno uključuje napor čitava njegova bića, spoznaja koja se očituje u ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

Evanđelje (Lk 24, 35-48) nam donosi jeruzalemsko Isusovo ukazanje apostolima. Ovo ukazanje imalo je veliko značenje za prvu Crkvu. Vjera Crkve rodila se iz ukazanja Uskrsloga apostolima. Apostoli nemaju vjere u uskrsnuće, stoga uskrsnuće nije proizvod njihove mašte. Krist im daje svjedočanstvo da nije “duh”, utvara. Dopušta im da dodiruju ruke i noge i pojede pred njima komad pečene ribe.

Isus ih poučava: uskrsnuće je stvarna činjenica, a ne neko posebno duhovno življenje nakon smrti. Zahvaća dušu i tijelo. Nakon što su se uvjerili o zbilji fizičkoga uskrslog tijela, iako proslavljenog ali stvarnog, daje im vazmenu poruku o važnosti njegova trpljenja, smrti i uskrsnuća. Isus ih podsjeća na ono što im je rekao dok je bio s njima: “treba da se ispuni sve što je u Mojsijevu Zakonu, u Prorocima i Psalmima o meni pisano”. Odlučujući znak vjere u uskrsnuće je spoznaja Pisma.

MISNA ČITANJA