TREĆA VAZMENA NEDJELJA (A)

od Kristina na 23.04.2017

Čitanja:

Dj 2,14. 22-33
1 Pt 1,17-21
Lk 24,13-35

 

Isusovo uskrsnuće temelj je naše vjere. Stoga mi kršćani svaku nedjelju slavimo kao dan uskrsnuća. I to oduvijek podsjeća svakoga od nas da je uskrsnuće dalo novi smisao našem životu i cijeloj ljudskoj povijesti.
Uvijek, a posebno u uskrsno vrijeme, sjećamo se velike pobjede nad smrću što ju je Krist izvojevao za sebe i za sve nas.

Prvo čitanje – Dj 2, 14.22-28 dio je Petrova govora židovskim hodočasnicima u Jeruzalemu na Duhove: Bog je Isusa uskrisio i taj spasenjski događaj tiče se svih ljudi. U Isusovu uskrsnuću od mrtvih Petar vidi zahvat Boga, Oca. On ga je potvrdio kao svojega Poslanika i Sina »silnim djelima, čudesima i znamenjima« Na taj način Bog, Otac, pokazao je da mu je Isus sin kojega ljubi i potvrđuje kao Gospodina i suca nad živima i mrtvima.

Petar kao pročelnik Dvanaestorice, koji nije mogao prihvatiti sve muke i smrt svoga Učitelja, napušta ga, a sada osnažen Duhom Uskrsloga, hrabro i neustrašivo istupa pred narodom. On svjedoči Kristovo uskrsnuće koje je spasonosno, ne samo za Židove, već za sve ljude – za cijelo čovječanstvo.

 

Drugo čitanje – 1 Pt 1, 17-21 odlomak je iz Prve Petrove poslanice u kojem nas potiče da “vrijeme proputovanja” proživimo bogobojazno, jer je uskrsnućem Isusovim naša vjera i nada usmjerena na Boga. Bog, uskrisujući Isusa od mrtvih, objavljuje nam također i dubinu svoga očinstva i poziva sve nas da živimo životom dostojnim djece Božje.
Bog je Otac, ali i naš konačni sudac koji nepristrano sudi svakog pojedinca po njegovim djelima. Dakle, na putu smo prema vječnoj domovini i potrebno je uložiti sav trud da bi u nju stigli. Naš život gledan očima vjere ima toliku vrijednost koliku mu je namijenio Bog koji nam ga je darovao i kojemu idemo ususret.

Evanđelje – Lk 24,13-35

Na posljednjoj večeri Isus je izjavio da neće više blagovati sa svojim učenicima dok ne nastupi kraljevstvo Božje. Blagovanjem u Emausu s dvojicom obeshrabrenih on najavljuje nastup Božje vladavine po svojoj smrti i uskrsnuću. Traži da ljudsko i vjerničko blagovanje bude znak otvorenosti ljudi za Boga i jednih za druge.

Isusova smrt prouzročila je u učenicima iz Emausa duboku krizu vjere i nade. Ali na putu im se pridružuje neznani Isus. Tumačio im je Pisma, ali ga još nisu uspjeli prepoznati. Ono što je zadržavalo njihove oči i zamagljivalo njihov pogled bila je nesavršenost i nutarnja slabost njihove vjere. Uskrsli Gospodin je za njih bio posve neočekivan. Previše su mislili na njegovu smrt, a malo ili nimalo na ono što su mogli znati o njegovu uskrsnuću na temelju sv. Pisma i njegovih riječi.
Prepoznat će ga tek u »lomljenju kruha«. U uspomeni učenika ostala je nezaboravna ta Isusova gesta. Samo je on s takvom pažnjom, ljubavlju i pobožnošću postupao s kruhom. Zahvalio bi Ocu za dar kruha, a potom ga dijelio učenicima. Nakon što su učenici u »lomljenju kruha« prepoznali Gospodina, odmah trče k svojima da im navijeste radost Uskrsloga Krista.
To je smisao Euharistije: poći u sav svijet i ljudima navješćivati radost Kristova spasenja.

Kao što je Isus djelovao na učenike iz Emausa, oslobodio ih iz njihovog »mraka«, tako postupa i s nama. K vjeri ne dolazimo sami, to nam biva darovano izvana. Isus sam je taj koji to čini, on nam se daje da ga prepoznamo. Tu vjeru koja nam je darovana ne smije se čuvati samo za sebe, već ju treba priopćiti, predati i drugima.