od Kristina na 31.08.2014

SVETIŠTE PREDRAGOCJENE KRVI KRISTOVE U LUDBREGU

Čudo pretvorbe Predragocjene krvi

Prema predaji u kapelici dvorca Batthyany godine 1411. zbio se nesvakidašnji događaj. Za vrijeme bogoslužja, svećeniku koji je sumnjajući u istinitost riječi Pretvorbe “Ovo je tijelo moje” i “Ovo je moja krv….” u kaležu je nakon lomljenja hostije na tri dijela potekla prava krv.

Tekućinu iz kaleža pospremio je u staklenu posudicu, sakrio, i o događaju šutio do kraja života. Tek je na samrti javno priznao što se dogodilo i ampulu s tekućinom predao na čuvanje svećenicima u župnoj crkvi sv. Trojstva.

Vijest o tom događaju brzo se proširila cijelim krajem. Narod je u sve većem broju počeo dolaziti u Ludbreg. Svi su željeli vidjeti taj opipljivi i svima vidljivi znak Božje prisutnosti u maloj staklenoj posudici. Predaja govori da su se od toga vremena u Ludbregu počela događati čudesna ozdravljenja na zagovor Presvetoj Krvi.

Bula pape Leona X.

Sumnje u istinitost događaja potaklo je plemića Tomu de Zecha iz Lentija da o čudesnom događaju i svemu što se poslije u Ludbregu događalo obavijesti papu Julija II. Papa Julije II. i sam je želio vidjeti tu rijetku relikviju, te je ona otpremljena u Rim. Papa je istragu povjerio opatima Aquilejske dijeceze, Ivanu i Leonardu Šketa koji su odmah došli u Ludbreg. Istragu pod njihovim vodstvom vodio je odbor uglednih svećenika i svjetovnjaka.

Oni su nakon dugotrajnog i temeljitog ispitivanja sastavili zapisnik na temelju kojeg je papa Julije II. izdao dva pisma. Prva bula Julija II. zapravo je nalog zagrebačkoj biskupiji da se provede istraga. Druga bula zavedena u registru suplika 16.12.1512., napisana je nakon provedene istrage u Ludbregu i kojom se događaj proglašava autentičnim, te je odlučeno da se na Tijelovo, Malu gospu i Sv. Tomu mogu dijeliti oprosti vremenitih čistilišnih kazni. Nedugo po izdavanju bule, 21. veljače 1513. papa Julije II. je umro. Njegov nasljednik papa Leon X. na temelju bule svoga prethodnika i nakon što je u Rimu s Relikvijom predvodio procesiju, konačno je završio posao svoga prethodnika. Staklenu ampulu vratio je u Ludbreg i o svemu 19.03.1513. izdao bulu u kojoj nalaže da se Relikvija za sva vremena čuva u Ludbregu i u nedjelju prije Male Gospe izlaže narodu na pobožnost i klanjanje. Ovim papinskim pismom čiji se prijepis čuva u Kaptolskom arhivu u Zagrebu i službeno je utemeljeno ludbreško proštenište Predragocjene Krvi Isusove.

Čuvanje relikvije

Staklena ampula s relikvijom čuvala se u pokaznici (relikvijaru). Od 1721. godine relikvija se čuva u pokaznici koju je župnoj crkvi darovala bečka grofica Eleonora Terezija Strattman Batthyany. Pokaznica je umjetničko djelo majstorske radionice zlatara Caspara Rissa von Rissenfelsa. Ubraja se među najvrijednija sačuvana djela augsburške zlatarske škole s kraja 17. stoljeća.

Nakon što je pokaznica s relikvijom iz Rima vraćena u župnu crkvu u Ludbregu, u ove su krajeve počele česte provale Turaka. Zato je relikvija s pokaznicom prenesena na čuvanje u Gotalovec kod Zajezde. Tek kad je nakon 1695.g prestala opasnost od turskih pljačkaških pohoda, pokaznica s relikvijom je iz sigurnosnih razloga vraćena u kapelicu gradskog dvorca. Odatle se svake godine četvrtkom uoči proštenja u procesiji nosila u župnu crkvu. To je potrajalo sve do 1787.g kad je tadašnji župnik Filip Sever više nije htio vratiti u dvorsku kapelicu. Iako je viša državna i crkvena vlast presudila u korist župe, pa je Relikvija ostala u župnoj crkvi, zategnuti odnosi kneza Ludovika Batthyanya i župe toliko su se pogoršali da je knez iz župne crkve uzeo pokaznicu u kojoj se čuvala relikvija Predragocjene Krvi i otpremio je u Mađarsku. Nakon smrti kneza Ludovika, njegov nasljednik, knez Filip, u Ludbreg je vratio mnoge dragocjenosti među kojima i najvrijedniju – relikvijar svoje prabake Eleonore u kojem se do danas čuva Relikvija Predragocjene Krvi.

Unatoč brojnim ratovima, revolucijama i previranjima tijekom 19. i prvoj polovici 20. stoljeća, na ovim je prostorima vladala relativna sigurnost sve do II. svjetskog rata. U to je vrijeme u Ludbregu je kao izbjeglica s otoka Krka boravio mladi bogoslov Faustin Čubranić. Doznavši što neki ljudi planiraju učiniti, pokaznicu s relikvijom zazidao je u zid župne crkve i tu je skrivao sve do kraja rata 1945. g.

Zavjet Hrvatskog sabora iz 1739. g.

Godine 1739. u Moslavini i Slavoniji harala je kuga. Stoga je na zasjedanju Hrvatskog sabora u Varaždinu , u prosincu 1739. odlučeno je, da se u Ludbregu izgradi zavjetno svetište, ako Svevišnji zaustavi kugu u Moslavini i Slavoniji. Izabran je Ludbreg, zbog euharistijskog čuda iz 1411. godine i jer se u njemu čuva relikvija Krvi Kristove. Kuga je prestala, ali zavjet nije odmah učinjen, vjerojatno iz objektivnih razloga i s vremenom je pao u zaborav. Zavjet je ispunjen tek 1.9.1996. godine.

______________________________

23. NEDJELJA KROZ GODINU (A) 

Većina ljudi sklona je misliti samo ne sebe i na svoje spasenje. Poslanje kršćanina je ipak da pomaže i drugima da se spase. Pružiti ruku svakom čovjeku, pomoći svakome koji je u nevolji i imati razumijevanje za svakoga koji se nalazi u životnim poteškoćama srž je kršćanske ljubavi. Spasenje je ponuđeno ljudima koji osjećaju potrebu podizanja Bogu. To je poslanje Crkve i trebalo bi biti poslanje svakoga kršćanina. Nitko od nas nema pravo pustiti bližnjega da propadne. O tome, odnosno o vjerničkom opominjanju govori liturgija ove nedjelje.

Prvo čitanje – Ez 33,7-9. odlomak je iz Ezekielove knjige u kojem Bog proroku nalaže da bude duhovni stražar doma Izraelova. Prorok je snagom svog poziva osposobljen da dijeli proročke ukore. U ovom odlomku opravdava takve svoje postupke: Bog mu je zapovjedio da opominje zle sunarodnjake, poslušali oni ili ne. To je bilo izneseno neposredno pred pad Jeruzalema, kad je proroku bilo jasno da nitko neće biti pošteđen.

Postavljen za “stražara domu Izraelovu”, prorok je najprije dužan biti stražar, a onda obavljati službu onoga koji u Božje ime pazi na narod u gradu. U tome je uključen nalog ali i milost da sam vjernički živi prije nego što drugima možda predbacuje njihove moralne nedostatke. Bog pripravlja Ezekiela na neuspjeh u obavljanju proročke zadaće. Makar i ne uspijevao, prorok je dužan nastaviti svoje djelovanje i tako “spasiti svoj život”, ostvariti ono što je Bog o njemu planirao.

Drugo čitanje – Rim 13,8-10 . Kada je opominjanje i popravljanje bližnjega učinjeno iz ljubavi prema Bogu, ono je u isto vrijeme najistinskiji izraz i bratske ljubavi. A sv. Pavao apostol govori da smo onoliko kršćani koliko u nama ima ljubavi i to prave, žive i djelotvorne ljubavi prema bližnjemu. U odlomku koji prethodi Pavao govori o odnosu kršćana prema državnoj vlasti koja je u ono doba bila poganska, ali ju je Pavao držao potrebnom radi održavanja javnog reda i mira. Obradivši tako građanske dužnosti vjernika, Pavao prelazi na ljubav kao podlogu vjerničkog ponašanja prema sugrađanima drukčijih uvjerenja i prema pripadnicima vlastite zajednice krštenih.

Tko ljubi bližnjega ispunio je sav zakon. A nemoguće je savršeno ljubiti ljude, ako ih ne ljubimo u Bogu i radi Boga. Prema tome ljubav prema Bogu i prema bližnjemu je jedna te ista zapovijed.

Evanđelje – Mt 18,15-20. Svi smo mi jedni za druge odgovorni pred Bogom. Zato svaki od nas treba biti čuvar brata svoga.To ne znači da treba da se jedni drugima stalno postavljamo za tutore, ali ima trenutaka kada smo dužni upozoriti bližnjega, prigovoriti mu i ukoriti ga. Uvijek može biti prikladno da opomenemo, a nekada nam je i neizbježna dužnost da pokaramo grešnika. Ta procedura o popravljanju bližnjega o kojoj Isus govori je zahtjev ljubavi i pravednosti. A isto tako kakav god bio grešnik treba da ga tretiramo ponajprije kao »brata svojega«. Ali kad se radi o okorjelim grešnicima, tu ukor već ima javnu dimenziju. To je bratski ukor u zajednici Crkve. Krist je Crkvi kao takvoj dao vlast da kori pojedinca, čak i da tvrdokorne isključuje iz svoga krila. Svaka opomena i kazna u Crkvi je onoliko u Duhu Kristovom koliko ima nakanu liječiti i spašavati grešne ljude. Ali ako se grešnici ne žele popraviti, Crkvi ne preostaje drugo nego da se za njihovo obraćenje moli Bogu. Tako je Crkva produženi Krist na zemlji u spašavanju grešnika.

ČITANJA