DRUGA VAZMENA NEDJELJA (A)

od Kristina na 21.04.2014

Čitanja:
Dj 2, 42-47
1 Pt 1, 3-9
Iv 20, 19-31

Druga Vazmena nedjelja, naziva se još i „Bijela nedjelja.“ U selima slavonske posavine, ova nedjelja zove se „Mladi Uskrs.“ Uskrsne ili vazmene nedjelje Crkva želi da slavimo kao produženi Uskrs. Uskrs treba produžiti cijelu pedesetnicu, kao drugo ‘krilo’ korizme da bi nas u potpunosti  prožeo osjećaj Uskrsa koji se treba odraziti u cijelom našem kršćanskom životu.

Prvo čitanje (Dj 2, 42-47)

Današnja, pa i sve ostale vazmene nedjelje koje slijede, donosit će ulomke iz Djela apostolskih iz kojih ćemo saznavati kako se Božje kraljevstvo širilo, polako ali uporno, od Jeruzalema do Rima koji je tada bio središte civiliziranog svijeta. Ta su čitanja živi dokaz o širenju Crkve Kristove – od Judeje preko Samarije i Sirije, do Rima u koji je sveti Pavao, kao apostol koji je ostavio najviše zapisa, donio evanđelje. Djela apostolska nisu detaljna povijest Crkve i sustavan prikaz širenja njezina nauka svijetom. Ona su u prvome redu orijentirana na djelovanje Duha Svetoga koji je preko apostola, tih neumornih misionara, djelovao na sve ljude – i pogane, i mnogobošce, i nevjernike.

U ovonedjeljnom čitanju iz Djela apostolskih, a koja je napisao kao svojevrsni nastavak svoga evanđelja Sveti Luka tako piše: „Braća bijahu postojana u nauku apostolskomu, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama.“ Ovdje su istaknute četiri karakteristike prvih kršćana: nauk apostolski, zajedništvo, lomljenje kruha, molitva.

Zajedništvo i dijeljenje nije se odnosilo samo na materijalna dobra, nego i na zajednički udio u evanđelju i svim spasenjskim dobrima, kojima je Bog podario apostolsku zajednicu po Isusu Kristu. „Svaki bi dan…postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh hvaleći Boga i uživajući naklonost svega naroda.“ Lomljenje kruha „po privatnim kućama,“ odnosi se na euharistijskiobred. (U počecima on nije bio odijeljen od uobičajenih zajedničkih blagovanja). Lomljenju kruha i molitvama predsjedali su apostoli. Ovu zajednicu (Crkvu), ne okuplja neka vanjska ljudska organizacija ili neka zapovijed, već Poruka, Osoba i Djelo Isusa Krista.

Drugo čitanje (1Pt 1, 3-9)

U Bibliji Novoga zavjeta postoji zbirka od sedam posebnih poslanica koje se nazivaju „Poslanice od općeg značenja“ ili „Katoličke poslanice: sv. Jakova, sv. Jude, dvije sv. Petra i tri sv. Ivana. Te „katoličke“ poslanice ili „opće,“ nisu upravljene pojedinim zajednicama ili osobama, nego se više odnose na kršćane općenito. Dvije katoličke poslanice (1Pt i 2Pt), nose ime apostolskog prvaka – apostola Petra. Apostol Petar svoje poslanice piše i šalje iz Rima. (Apostol sv. Petar, umro je u Rimu, kao mučenik pod Neronovom vlašću 64. ili 67. godine).

Ovonedjeljno drugo čitanje početak je Prve Petrove poslanice. Petar govori o krštenju. Ponovno rođenje događa se po riječi Boga, Oca koji živi i ostaje. Krštenjem smo novo stvorenje, novi porod, rođeni od Boga.  A cilj novoga rođenja je nada, u kojoj je sadržana baština po Kristovu uskrsnuću i spasenje, naše – za život vječni.

Bog pušta patnje kako bi kroz njih dolazila do izražaja prava vjera, koja se u patnjama prokušava slično kao što se u vatri ispituje pravo zlato. Premda je prirodno teško podnositi patnju, posebno onu koju ljudi jedni drugima nanose, ipak uz nadu i Krista moguće je u sebi osjećati ponos i radost. Petar veli: „Njega (Krista) vi ljubite iako ga ne vidjeste; u njega, iako ga još ne gledate, vjerujete te klikćete od radosti neizrecive…što postigoste svrhu svoje vjere: spasenje duše.“ Pokoljenje kojem se upravlja ta vijest nije vidjelo Isusa Krista – to smo i mi danas. Njihov put s Kristom staza je vjere. Taj naraštaj nije vidio, a ipak ljubi, nije motrio, a vjeruje.

Evanđelje (Iv 20, 19-31)

Isus je uskrsnuo! To je bit kršćanske vjere. Biti kršćanin znači prvo vjerovati da je Bog Isusa, koga su ljudi raspeli, uskrisio i učinio gospodarem svega stvorenoga.

Apostoli su to svjedočanstvo prenijeli u sav svijet. Oni prenose Poruku i Djelo svog Učitelja, Isusa Krista. Prenose, šire i učvršćuju: Radosnu vijest, Evanđelje – svima koji ju žele prihvatiti. Sva čitanja današnje nedjelje uvode nas u: zajedništvo, postojanost i ustrajnost u Kristovoj vjeri. Kršćanska se zajednica na toj tvrdnji i u vjernosti uskrslome Gospodinu zasniva, razvija i širi.

U današnjem evanđelju apostol Ivan očituje vjeru u Isusa Krista, Uskrsnuloga. Prema Ivanovu zapisu, Isus se najprije ukazao učenicima prvoga dana po suboti, pa zatim osmoga dana, kada je bio nazočan i Toma. Ta kronologija učvrstila je vjeru prve kršćanske zajednice u vjeru i svjetlost, u ljepotu i važnost dana Gospodnjeg, tj. nedjelje, prvoga, odnosno osmoga dana u tjednu, u odnosu na subotu. Do tada su Židovi poštivali subotu, kao što je to propisivao Stari zavjet. Sada uskrsnuli Gospodin dolazi k svojima u prvi dan po suboti. Zato će kršćanska nedjelja postati sveti dan susreta s uskrslim Kristom, dan Gospodnji. Isus je dahnuo u apostole, darovao im obećani mir i Duha Svetoga te ih tako osposobio i zadužio da ljudima opraštaju grijehe. Time ih je učinio dionicima novoga života u koji je ušao uskrsnućem i poslao ih da propovijedanjem, krštenjem i slavljenjem ostalih sakramenata čine ljude dionicima tog istog života.

Isusove riječi upućene Tomi : „Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“ upućene su i svima nama- pozvani smo Bogu dati jedini mogući dar ovdje na zemlji: vjerovati u njega malo prije nego ga vidimo; vjerovati u nebo prije nego u njega trebamo ući.

DRUGA VAZMENA NEDJELJA – NEDJELJA BOŽANSKOG MILOSRĐA

Tjedan dana nakon blagdana Uskrsa – slavimo blagdan Božanskog milosrđa, odnosno Nedjelju Božanskog milosrđa.

Isus, Kralj milosrđa, objavio je sestri Faustini Kowalskoj (1905-1938) svoju želju da se u Crkvi uspostavi ovaj blagdan. Papa Ivan Pavao II. 30. travnja 2000. godine proglasio je nedjelju nakon Uskrsa Nedjeljom božanskog milosrđa.

U jednoj od mnogobrojnih objava koje je imala sestra Faustina (proglašena je blaženom 1993., a svetom 2000. godine) Isus joj kaže neka objavljuje svijetu da je neizmjerno milosrđe najveća Božja odlika. I kako Boga vrijeđaju oni koji ne vjeruju da je on milosrđe. U Dnevniku koji je sestra Faustina napisala po Isusovoj želji, Isus joj kaže kako je njegovo Srce prepuno velikog milosrđa prema ljudima, iako to mnogi ne znaju i ne žele cijeniti. “Za njih boravim u svetohraništu. Kao kralj milosrđa želim duše darivati milošću, a one je ipak ne žele primiti… Moje srce napojeno je nezahvalnošću i zaboravljivošću duša koje žive u svijetu. Za sve imaju vremena, ali za doći k meni, zadobiti milosti, nemaju vremena.”

Budući da je Krist, kako se sam objavio, Kralj milosrđa, i mi bismo trebali biti ljudi milosrđa, iskazivati milosrđe svakom čovjeku te činiti duhovna i tjelesna djela milosrđa. Sestra Faustina kaže da postoje djela milosrđa koja može činiti svatko, pa i najsiromašniji. Milosrđe možemo iskazivati na razne načine i u svakoj prigodi, ali sestra Faustina navodi tri načina tj. tri mogućnosti iskazivanja milosrđa: Prvo, to su milosrdne riječi – praštanje i utjeha; drugo – molitva; treće – djela milosrđa.