UZAŠAŠĆE GOSPODINOVO (SPASOVO)

od Kristina na 01.05.2016

Četrdeset dana nakon uskrsnuća svetkujemo zaključno otajstvo Isusova života ovdje na zemlji: njegovo Uzašašće na nebo.
Ta svetkovina označava svršetak Isusovog ukazivanja apostolima. Poslije svoje muke Isus je mnogim dokazima pokazao da je živ. Četrdeset se dana ukazivao svojim apostolima i drugima od Boga predodređenim svjedocima te im govorio o Kraljevstvu Božjem. Potom je njima na očigled uzdignut na nebo prethodno im obećavši da ih neće ostaviti siročad, nego da će im poslati Duha Branitelja koji će sići na njih i učiniti ih Njegovim svjedocima sve do kraja zemlje.

Samo Uzašašće znači da je Isus sada i kao čovjek uzdignut u božanske sfere, da je i kao čovjek postao gospodar neba i zemlje; Krist se sa svojim ljudskim uskrslim tijelom vraća nebeskom Ocu, kao čovjek stoluje njemu zdesna. Isus Krist je Uzašašćem postao za naše ljudske oči „odsutan“ i nevidljiv u tijelu, ali je ostao „prisutan“ po uskrslom tijelu i božanskom Duhu u prekogrobnom carstvu Boga Oca.

Svetkovina Uzašašća zove se i Spasovo, jer je ovim činom Isus dovršio svoje poslanje na zemlji, dovršeno je spasenje.

Kristovo uskrsnuće i njegova proslava u nebu svjedoče o istinitosti njegova poslanja. Njegovi učenici nisu bili žalosni kad je On iščezao njihovu pogledu, jer je obećao da će trajno ostati nazočan u svojoj Crkvi.

Naša liturgijska slavlja nam pomažu da ostanemo u susretu s Gospodinom te da shvatimo kako nebo u koje je On prvi uzašao nije daleko od nas, jer Krist trajno po svome Duhu djeluje među nama i ostvaruje tako novu povijest koja je usmjerena posvemašnjem otkupljenju i spasenju.

ČITANJA :
Dj 1, 1-11
Ef 1, 17-23
Lk 24, 46-53

 

Na svetkovinu Uzašašća za prva dva čitanja imamo u sve tri liturgijske godine iste novozavjetne odlomke. U prvom je Lukin izvještaj o Isusovu uzašašću u Djelima apostolskim koji završava poticajem anđela Isusovim sljedbenicima da podu na svjedočko djelovanje u svijetu. Drugo čitanje je Apostolova molitva da vjernici uvide Božju moć, očitovanu na Kristu na nebu ustoličenom zdesna Bogu. Ovim činom Bog je proslavljenom Kristu podložio sve na nebu i na zemlji a njega učinio glavom Crkve koja je njegovo tijelo.

Za evanđelje u ovoj liturgijskoj godini imamo Lukinu verziju uskrsne zapovijedi. Prema Luki apostoli trebaju u ime Kristovo propovijedati obraćenje i oproštenje grijeha koje je svima dostupno. Lukin opis rastanka s njegovim učenicima je specifičan – unatoč tome što Učitelj odlazi, oni nisu žalosni. Zato što je Isus svoje učenike prije Uzašašća učvrstio u vjeri – ustrajno ih je poučavao. Pojašnjavao im je Pisma i Proroke. Naviještao im je što će se s njime dogoditi. Izabranima je pokazao, na trenutak, svoju slavu na gori Preobraženja. Ipak, nakon njegove smrti, učenici su se osjećali izgubljeno i poraženo. Uskrsli Isus se četrdeset dana, ukazivao i trudio da svojim učenicima vrati pouzdanje u njega i njegovu istinu. Uskrsnuvši od mrtvih Isus je već proslavljen – postavljene su nove granice ljudskoj egzistenciji. Isus odlazi „u nebo,“ k Ocu u svoju vječnu slavu, ali ne sam, kao Sin Očev, nego i kao Sin čovječji – svih nas.