TREĆA KORIZMENA NEDJELJA (B)

od Kristina na 01.03.2015

Služba riječi treće korizmene nedjelje pomaže nam otkriti temelj i izvor naše istinske sreće i blaženstva, sigurnosti i budućnosti.

Prvo čitanje (Izl 20,1-17) donosi nam Deset zapovijedi (dekalog) kao temelj Saveza.

Stigavši do Sinaja pod Mojsijevim vodstvom, na putu iz egipatskog ropstva u obećanu zemlju, Izraelci sklapaju savez s Bogom i organiziraju se u nacionalnu zajednicu koja se ravna prema prihvaćenim zakonima.

Deset zapovijedi toliko su bezuvjetne da se ne spominju sankcije, posebni slučajevi, iznimke ili posljedice. Izvorno su zapovijedi predane u jednostavnom obliku, kao jedna riječ (u izvorniku), koje su sačuvane u 6. 7. i 8. zapovijedi, ostale su bile naknadno proširene. Prva do treće zapovijedi obuhvaćaju ispravan odnos prema Bogu, četvrta do desete određuju pravila ponašanja prema članovima obitelji i društvenoj zajednici.

Deset zapovijedi bile su osnova moralnog života najprije za židovski narod, a zatim i za kršćanski narod.
U Deset zapovijedi Bog pokazuje svom narodu kako treba živjeti u vjernosti prema njemu i u ljubavi prema bližnjemu. Bog nam nije dao Deset zapovijedi kao teret , već nam je otkrio one nutarnje zakone po kojima nas je zamislio i stvorio da bismo što bolje postojali i živjeli.

Čovjek dakle treba  vršiti Božji zakon jer ljubi Boga zato što je ljubljen od Boga. A taj isti zakon štiti i promiče ljubav prema ljudima. On nam omogućuje da živimo u nenarušenoj ljubavi i zajedništvu s Bogom i ljudima. Glavna karakteristika ovoga »Kodeksa Saveza« je ta da se Bog otkrio kao osloboditelj svoga naroda.»Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova osim mene.« (Izl 20,1)

Deset zapovijedi su, dakle, izražaj slobode Božjeg naroda i garancija oslobođenja od ropstva. Zato u početku se te zapovijedi nisu ni osjećale kao zakon koji čovjeka pritišće kao neki teret, nego kao prevelik dar i događaj: narod sklapa savez s Bogom, a zapovijedi su znak njegove pripadnosti Gospodinu, proglašenje da je on narod izabrani, različit od drugih naroda, tj. sveti narod.

Drugo čitanje (1Kor 1,22-25)

Apostol Pavao poučava Korinćane, propovijeda Krista raspetoga: jednima, Židovima, on je sablazan, Grci traže mudrost i smisao, koju im on ne daje, a poganima je ludost, dok je: „pozvanima pak – i Židovima i Grcima- Krist, Božja snaga i Božja mudrost.“ Križ je, ljudski gledano, suprotan očekivanju i Židovima i Grcima. On je za njih poraz umjesto slavnog očekivanja, ludost umjesto mudrosti. Ali u vjeri križ ispunjava i nadilazi svako očekivanje. Križ očituje božansku moć i mudrost. Pavao ne osuđuje istinsku ljudsku mudrost, dar Božji koji omogućava spoznati Boga, nego osuđuje oholu i samodostatnu mudrost. Isusova smrt na križu sablazan je i ludost za one koji se pozivaju na svoju ljudsku mudrost. Ta ljudska mudrost nije spoznala Božju mudrost i njegov spasenjski plan, nago ga je odbacila. Može se spasiti samo Božjom silom, njegovim spasenjskim djelovanjem u Isusu Kristu. Umro je na križu poput zločinca. Ali tako je on postao spasitelj svijeta. Pavao kaže i ovo: „Jer ludo Božje mudrije je od ljudi – i slabo Božje jače je ljudi!“ Dakle, svu našu ljudsku jakost i mudrost trebamo potražiti u milosti Božjoj. Uz Boga, bit ćemo jači! Bez Boga postajemo slabi!

Evanđelje (Iv 2,13-25) donosi prikaz Isusovog izgona iz hramskog dvorišta trgovaca koji su starozavjetni propis o pribavljanju životinja za žrtve iskoristili kao priliku za dobru i brzu zaradu. Isus izgoni trgovce iz hramskog dvorišta, iako nije pripadao hramskom osoblju, nije za to bio zadužen ni nadležan. To je proročka gesta kritike protiv onih koji su vjerske obrede sveli na izvor zarade ili formalističku pobožnost.

 Isus se tom zgodom u polemičkom razgovoru predstavlja kao duhovni hram. Njegovo tijelo može biti predano u smrt, ali će ga Bog oživjeti i tako će ljudi svih generacija i naroda imati priliku po njemu se klanjati Bogu u duhu i istini. Odsada mjesto Božje prisutnosti nije više Jeruzalemski hram, već tijelo Isusovo, ponajprije fizičko tijelo, zatim mistično tijelo Kristovo – Crkva, u kojoj Isus nastavlja svoj boravak među ljudima.

MISNA ČITANJA