4. NEDJELJA KROZ GODINU (B)

od Kristina na 25.01.2015

Tema liturgije četvrte nedjelje kroz godinu je proroštvo, odnosno proročka služba.

PRVO ČITANJE (Pnz 18, 15-20)

U Bibliji, prorok je čovjek kojega Bog izabire i zove da u njegovo ime govori ljudima – prenosi Božju poruku, narodu Božjem. On je dakle, opunomoćeni govornik Božji, glasnogovornik – Božji. U tu svrhu Bog ga obdaruje posebnim sposobnostima (čudesnim znakovima), koji u narodu trebaju probuditi vjeru u Boga – u Boga koji ga je izabrao, pozvao i poslao.

Prorok, prvenstveno sam sluša riječ Božju pa je onda prenosi narodu i tumači. Prorok treba imati snagu i vjerodostojnost Božjega poslanika. On nastupa u Božje ime, Božjim autoritetom i Božjom snagom. On čita znakove vremena. Čovjek je sadašnjice, prošlosti i budućnosti, ujedno čovjek vječnosti. Prorok gleda ljudske događaje u božanskoj svjetlosti. Vidi stvari i događaje u Bogu i nazire njihovo rješenje. Takav jedinstveni prorok u Starom zavjetu bio je Mojsije.

Mojsije prorokuje u teškim vremenima izraelskog naroda (oko 1300 god. pr. Kr.): progonstvo, sužanjstvo, ratovi, glad. Težak život dovodi često do nevjere naroda, a i proroka. Mojsije govori svome narodu: „Proroka kao što sam ja, iz tvoje sredine, od tvoje braće, podignut će ti Gospodin, Bog tvoj“.  Ovaj veliki prorok obećava narodu zaista jedinstvenog Proroka – Mesiju, Isusa Krista, Sina Božjega, Spasitelja svijeta. Mojsije je najavio dolazak Prvog pravog Proroka i Vođu ljudskoga roda u povijesti.

DRUGO ČITANJE (1 Kor 7, 32-35)

Na početku sedmog poglavlja Prve poslanice Korinćanima Pavao odgovara na pitanja vjernika o braku i bezbračnosti. Glede braka, proglašava Isusovu odredbu da je brak vjernika doživotna obveza i milost. Glede celibata ili djevičanstva kaže da svako ima svoj dar.

Današnji odlomak je teološko obrazloženje Bogu posvećene bezbračnosti. Tko je u braku, svoju vjernost Bogu dokazuje brigom za partnera i djecu. Najprije je dužan posvetiti se svojoj obitelji, a onda eventualnom širenju evanđelja i izravnom bavljenju duhovnim stvarima. Osoba nevezana brakom brine se za Gospodnje, a osoba u braku brine se za to da “ugodi” partneru i djeci. I oni koji su u braku mogu ugađati Bogu, ako svoje bračne i obiteljske dužnosti obavljaju prema Božjim zapovijedima. Oni, međutim, odanost Bogu pokazuju odanošću i vjernošću vlastitoj obitelji. Tko nije vezan na vlastitu obitelj, može služiti većem broju ljudi i tako očitovati Božju brigu za sve, sviđati se Bogu služeći mnogima.

Pavao je zadovoljan svojim celibatom te ne podcjenjuje brak i obitelj. Traži da vjernici promisle, jesu li sposobni prihvatiti Bogu posvećenu bezbračnost na korist crkvene zajednice. On želi da i oženjeni i neoženjeni budu “dolično i nesmetano privrženi Gospodinu”. Celibat preporuča kao bolju mogućnost služenja Bogu i ljudima, ali ne zapovijeda da ljudi na brzinu prihvate celibat.

Ova Pavlova pouka pokazuje da je već dvadesetak godina nakon Kristova uskrsnuća u Crkvi, sastavljenoj od krštenih Židova i pogana, bilo muškaraca i žena koji iz vjerskih razloga nisu sklapali brak, ali su živjeli kreposno i marljivo djelovali u kršćanskim zajednicama. Od njih će se tokom povijesti razviti mnoštvo muških i ženskih redovničkih družba.

EVANĐELJE (Mk 1, 21-28)

U današnjem Markovu evanđelju opisano je prvo Isusovo čudo. Ono je vrlo znakovito za Isusov život i njegovo djelo. Poručuje da Kristova „nauka“ znači činjenje „čudesa.“ Čuda su sastavni dio Isusova života. Bog je na djelu i zlo mora odstupiti. Isus je u sinagogi i „poče naučavati.“ Evanđelist naglašava da se to dogodilo u sinagogi u subotu, kako bi pokazao da se ostvarilo obećanje koje je Bog dao Mojsiju po današnjem 1. čitanju: „Podignut ću proroka između njihove braće.“

Prorok je glas Božji, Božji savjetnik, glasnogovornik, kolektivna savjest i podsjetnik da vršenje Božjega Zakona omogućuje sreću i blagoslov. Njegova je zadaća u teškim trenucima tješiti, a u trenucima blagostanja i sreće podsjećati na Boga koji je izvor dobra. Bog na proroka prenosi glavne značajke. Prorok prvo, sam sluša riječ Božju pa je onda prenosi narodu i tumači. Isus, upravo to čini slušajući Oca, čitajući Sveto pismo – naučava. Nadalje, prorok je osoba „između braće,“ dio naroda. Poznaje svoj narod, zna što ga muči i što mu treba. I tako će na situaciju naroda primijeniti riječ Božju. Isus govori u sinagogi, a slušatelji… „Bijahu zaneseni njegovim naukom.“ Uočili su njegovu jedinstvenost, njegov autoritet, pokazivao je vlast. Isus se ne predstavlja kao jedan od učitelja. On je jednostavno novi, Veliki Učitelj.

Njegov je nauk nerazdvojiv od njegove osobe i osoba od nauka: on je Sin Božji, Spasitelj svijeta, jedini Posrednik, Boga i ljudi. Bog kojeg Isus propovijeda i naš je Bog, njegov i naš Otac. Zato Isus, kao Sin, ima vlast, Božju vlast, za razliku od drugih proroka i pismoznanaca koji je nemaju. U sinagogi u kojoj je bio Isus… „upravo se zatekao čovjek opsjednut nečistim duhom.“ Čovjek koji ima zlo, ne želi slušati dobro. On viče: „Došao si nas uništiti?…Znam tko si: Svetac Božji!“ Isus je, čudno, ostao miran u susretu s opsjednutim. Nije se obazirao na njegovu galamu, nego je i dalje čitao Sveto pismo i tumačio ga. Evanđelist jasno poručuje da svijet nije podijeljen na dobro i zlo, tamu i svjetlo, pozitivno i negativno. Oni su međusobno izmiješani kako u prostoru tako i u osobama. Zlo je dakle s nama i u nama. Isus poučava da cilj nije pronaći zlo identificirati ga i ukazati na njega, nego nadvladati ga dobrim. U sinagogi je zlo, ali ga Isus ne napada; ono se samo otkriva i biva uništeno njegovom dobrotom i Božjom snagom. Isus zaprijeti zlu: „Umukni i izađi iz njega!“ Čovjek je bio oslobođen zloga, svoga grijeha, smiri se i prihvati novog „Učitelja“ i njegovo „čudo,“ kao i svi prisutni u sinagogi.

Čudo je sastavni dio Isusova života, ali i onih koji žive ono što Isus naučava. Ovdje je Bog na djelu i zlo mora odstupiti. Utjelovljenjem se Sin Božji na neki način sjedinio sa svakim čovjekom i tako obasjao ugroženi smisao ljudskoga. Upravo smo vjerom u Krista, postali svjesniji milosti Božje, ali i odgovornosti pred životom. Mogućnost čovjeka kao slobodnog stvorenja da zaluta i pristane uz zlo (primjer već u prvom čovjeku), te se stavi nasuprot Stvoritelju, ocrtava temeljno određenje zla. A zlo se može uništiti samo dobrotom i ljubavlju. Nestanak moći zla, u ovom svijetu, započelo je najavom i Kristovim dolaskom, te izgradnjom Kraljevstva Božjega. To je zorno prikazano njegovom vlašću u današnjem evanđeoskom odlomku. Uči nas da na zlo ne odgovaramo zlom, nego da uporno osluškujemo Božju riječ u svojoj savjesti, Svetome pismu i zajednici Crkve te budemo njezin glas, oslobađajući ljude od zla siromaštva, nepravde, bolesti, usamljenosti i drugih robovanja kojima su izloženi.

MISNA ČITANJA