12. NEDJELJA KROZ GODINU (C)

od Kristina na 12.06.2016

ČITANJA:
Zah 12,10-11; 13,1

Gal 3,26-29
Lk 9,18-24

Prvo čitanje (Zah 12, 10-11)

Starozavjetni odbačeni vođa o kojem govori prvo čitanje iz Knjige proroka Zaharije, nad kojim vjernici kasnije nariču spremni na obraćenje, slika je Isusa Krista koji pristaje na zemaljska poniženja da bi spasio sebe i druge za vječni život.
Obnova Jeruzalema mogla se ostvariti tek onda kad je narod postao svjestan da mu je jedina nada onaj koga su odbacili.
»Na dom Davidov i na Jeruzalemce izlit ću duh milosni i molitveni. I gledat će onoga koga su proboli; naricat će nad njim kao nad jedincem, gorko ga oplakivati kao prvenca.« (Zah 12,10)
Ali to upiranje pogleda u Probodenog nije prijetnja onima koji su ga nasilno usmrtili, nego izraz nade, vjere i povratka Bogu. Kao što u Starom Zavjetu nevino osuđeni pravednici ne zovu na osvetu, tako ni Krist sa križa ne potiče na kažnjavanje nego na opraštanje i pomirenje. Zato će Bog po njemu na Novi Jeruzalem, odnosno Crkvu, izliti milosni i molitveni duh: tj. Duh sućuti, samilosti, naklonosti i pomilovanja.

Veliko je to obećanje, jer te milosti su potrebne svakoj kršćanskoj duši.
Zato molitvom spremni i milošću prožeti sve bolje ćemo shvaćati Isusovu ljubav koja se dala ne samo razapeti, nego nam je otvorila i svoje Srce. Sve nam to pomaže da vjerom i kajanjem podižemo oči k onome koji nam je na križu zaslužio oproštenje grijeha.

Drugo čitanje (Gal 3, 26-29)

Pavao apostol nas uči da smo po vjeri i krštenju životno povezani s Kristom, jer Bog nas je u svome Sinu na nov način učinio svojim sinovima i kćerima. Krštenjem smo ucijepljeni u Krista, njegovi smo udovi, s njime tvorimo jedno otajstveno tijelo.  Božji Duh, kojega smo primili na krštenju, stvorio je preduvjet da budemo najuže sjedinjeni s Kristom, da mu pripadamo. Krštenje nas toliko sjedinjuje s Kristom da među krštenima otpadaju pred Bogom i pred Crkvom sve rasne, klasne i bilo koje druge razlike.

Tko se krsnom vjerom pridruži Kristu, pridružuje se i Crkvi kao zajednici krštenih vjernika. Zato u Crkvi otpadaju stare podjele na povlaštene Židove i kulturne Grke, na robove i slobodnjake na muškarce i žene.
Svima bez razlike apostol kliče: Sve ste jedan u Kristu Isusu! (Gal 3,28)
A to znači da nitko ne gubi svoj osobni i etnički identitet pridruženjem Crkvi i Kristu, nego svatko dobiva novo dostojanstvo sugrađana svetih i ukućana Božjih, prebivališta Božjega u Duhu.

Krsno otajstvo znak je nutarnjega preporođenja koje se mora očitovati i sve više sazrijevati u vanjskom životu, a osobito povezanošću svih krštenika.
Stoga po Kristu su duhovna djeca Abrahamova i oni koji po krvi nisu njegova roda, jer u Isusu nema nikakve razlike između pokrštenih Židova i kršćana poganskog podrijetla.
»A ako vi pripadate Kristu, onda ste Abrahamovo potomstvo, baštinici po obećanju.« (Gal 3,29)

Evanđelje (Lk 9, 18-24)

Nad današnjom bi nedjeljom moglo stajati pitanje: Mogu li drugi na nama prepoznati da smo kršćani? Ili drugim riječima: što je s našom beskompromisnom spremnošću da nasljedujemo Krista? “Nasljedovanje” je riječ koja stoji u središtu današnjeg evanđelja. Odlomak se sastoji od dva dijela: na početku stoji Petrovo priznanje: “Ti si Mesija”. To priznanje, koje nam se čini olako izrečeno skriva ipak u sebi duboke posljedice. Ono svjedoči da je Isus Božji Pomazanik (Krist), Božji izabranik na komu i po komu Bog djeluje u našoj povijesti i za naš spas. Istovremeno se jasno pokazuje veza s događajem križa i put kojim Krist mora ići – kroz poniženje, muku i smrt k uskrsnuću. Prvom odlomku slijedi drugi sa svojom oštrom logikom. O Kristovoj muci i križu ne može se govoriti distancirano. Petrovo priznanje ohrabruje nas da i mi formuliramo svoj osobni stav prema Kristu. Tko si ti, Isuse, za mene? Iz te osobne vjere u Krista proizlazi i osobno nasljedovanje križa. Koje su, dakle, posljedice, ako se damo voditi Duhom Isusovim? Posljedice su uvijek praktične i konkretne. Prvi korak u ostvarenju Isusovog životnog stava jest da naučimo promatrati svoj vlastiti život, razumjeti životne situacije. Naš život mora ući u razgovor s Isusovim životom, pitanja naše glave i srca moraju se konfrontirati s Isusovim izazovima. Drugi korak dolazi onda sam po sebi. Iz usmjerenosti prema Evanđelju automatski proizlazi solidarnost s malenima, pogaženima, slijepima, hromima, nijemima, preplašenima, siromašnima… No, tako radikalna i konsekventna solidarnost kao izražaj nasljedovanja može biti i opasna. Onomu tko se protivi želji za moći i samouzvisivanjem svojih suvremenika (izvan i unutar Crkve) bit će odmah svjestan težine nasljedovanja Isusa Krista – on će osjetiti križ. Pogrešno je misliti da moramo na silu tražiti muku i križ, da bismo učinili žrtvu. Tko iskreno svoj život mjeri na Isusovu životu, taj ima iskustvo križa – ali i uskrsnuća! Ne smijemo zaboraviti da Isusov život ne završava na križu, nego se ponovno budi u uskrsno jutro. Ako iz toga crpimo radost i povjerenje za naš put, onda će i drugi razumjeti zašto smo kršćani!

Prethodni članak:

Slijedeći članak: