4. NEDJELJA KROZ GODINU (A)

od Kristina na 22.01.2017

ČITANJA:
Sef 2, 3; 3, 12-13

1 Kor 1, 26-31

Mt 5, 1-12a

Nastavljajući se na prošla nedjeljna čitanja, ovonedjeljna produbljuju središnju misao o tome da siromasima duhom pripada kraljevstvo nebesko, odnosno da Božjem kraljevstvu pripada samo skroman i čedan narod, narod koji traži istinu, pravdu i poniznost, narod koji traži i nalazi okrilje u Gospodinu.

Prvo čitanje (Sef 2, 3; 3, 12-13)

Prorok Sefanija djelovao je u Judeji između 640. i 630. pr. Kr. U njegovo doba stanovnici Judeje službeno su ispovijedali vjeru u Boga jedinoga, a po svojim obiteljima i “uzvisinama” štovali poganska božanstva, podržavali lažne proroke, nasilja i društvene nepravde. U ovom čitanju prorok zove Judejce na obraćenje te u ime Božje obećava sigurnost skromnom “ostatku” onih koji se iskreno obrate.
U vremenu kad ljudska umišljenost i hvalisavost neće više vrijediti, Bog će sačuvati u opstojanju samo skromni i čedni Ostatak. Ta skromnost sastoji se u sljedećem: “Oni neće više činiti nepravdu, neće više govoriti laži, u njihovim ustima neće se više naći jezik prijevarni.” To znači da biblijski siromasi nisu tek pasivni podnositelji životnih nevolja, nego osobe u relaciji s ljudskom braćom i sestrama. Oni ne izrabljuju bližnje, ne varaju i ne lažu. Oni su prava slika “siromaha duhom” o kojima govori Isus u današnjem ne samo prvom nego i u ostalim blaženstvima.

Drugo čitanje (1 Kor 1, 26-31)

Ovaj odlomak nastavak je odlomka  iz prošle nedjelje u kojem je Pavao napao Korinćane za rascjepkanost na pavlovce, barnabovce i petrovce. Korinćani su se pri tom razdvajanju poveli za ljudskim kriterijima. U ovom odlomku Pavao poziva da se pripadnost Crkvi i Kristu ne vrednuju samo ljudskim mjerilima.
Većina korintskih kršćana nisu bili aristokrati, nego robovi i ljudi iz nižih društvenih slojeva. Njih je Bog izabrao da posrami mudre i jake. Tko je pridruženjem Kristu u Crkvi otkrio svoju pravu vrijednost  odbacuje zemaljska mjerila vrijednosti i uspjeha.

S  Bogom stupamo u trajno prijateljstvo samo po njegovu milosnom daru, ne po vlastitim zaslugama. Kao kršćani hvalimo se milosrđem Božjim, ali odbacujemo hvalisanje vlastitom dobrotom, visokim podrijetlom, bogatstvom ili naobrazbom. Za razliku od ljudske mudrosti i umišljenog samoposvećenja, Krist “nama posta mudrost od Boga, i pravednost i posvećenje i otkupljenje”. Hvaliti se možemo onim što nam je u Kristu Bog darovao, a samodostatnom hvalisanju nema mjesta u kršćanskom življenju.

Evanđelje (Mt 5, 1-12a)

Isusov proglas o blaženstvima objava je načela  kraljevstva Božjeg. U tom kraljevstvu temeljni zakoni nisu prijetnja, nego obećanje. O tim obećanjima valja razmišljati ako želimo ući u kraljevstvo. Kad ih bolje pogledamo, možemo ih podijeliti na četiri upute koje nam govore kako trebamo pravilno živjeti da bismo baštinili ono što nam je Bog u svojoj ljubavi pripremio.

Blaženi siromašni – blaženi milosrdni. Tu se ne radi o materijalnom siromaštvu, nego duhovnom. Radi se o osjećaju da nas ništa na svijetu ne može učiniti bogatima, jer bogat je onaj tko ima Boga, pa nikakav posjed ne može ispuniti našu težnju za Vječnim, Beskonačnim, Dobrim. Radi se o uvjerenju kako je čovjek usprkos svim pogodnostima, kad se usporedi s onim što se nudi u kraljevstvu Božjem, siromašan. Kako je bijedan i kratak naš život kad se usporedi s vječnošću i sa srećom onih koji su već ušli u slavu Božju. Tko sve to vidi i upozna, taj upravlja svoj pogled prema Bogu jer spoznaje da je bijedan i da ne može ništa postići sam, da je sve Božja milost; da ga Bog u svom milosrđu uzdiže u beskrajno bogatstvo svoje slave. Zato ne može nikoga suditi, nikoga s visoka gledati, nego osjeća da mora sam biti drugima milosrdan, kako je Gospodin njemu milosrdan, da će mu se mjeriti mjerom kojom on drugima mjeri.

Blaženi žalosni – blaženi čisti. Ni ovdje se ne misli na one koji plaču nad otvorenim grobom ili su pritisnuti kakvim zemaljskim brigama. Misli se na one koji plaču i žaloste se zbog toga što ovaj svijet ne mogu nadvladati, što u ovom svijetu ne mogu biti bez krivnje i grijeha. Tim svojim plačem priznaju teret grijeha, zlih sklonosti, koje ih drži u ropstvu tijelu, svijetu ili Zlom, te nisu svoji gospodari. Oni shvaćaju da je Bog jedini koji može s njih skinuti taj teret. U takvom plaču i žalosti obraćaju Mu se te On čisti njihovo srce, pere njihove grijehe. Zato sveti vide i sitnice na svojoj duši, a grješnici ne vide ni velike grijehe. Kad grješnik spozna svoje bijedno stanje, otvara mu se put u očišćenje. Samo u srcu koje plače nad grijesima može Božja milost djelovati. I samo u takvom srcu početak je onoga blaženstva koje će Bog usavršiti i dogotoviti.

Blaženi krotki – blaženi mirotvorci.  Krotkost znači što i poniznost, a ovdje se koristi za čovjekovo stanje u kojem on točno spoznaje svoj položaj, priznaje vlast Bogu te prihvaća činjenice života onakvima kakve jesu. Ili, drugačije rečeno, prihvaća svoj križ i strpljivo ide za Isusom. Koji se prepušta Božjoj volji i ne pita: Kako to Bog može dopusti? Koji vidi pravu Božju namisao sa svijetom i ne govori da je Bog nepravedan, nego zna da Bog i po «krivim crtama piše pravo». Takav čovjek ima u sebi duboki mir. Njega ne uznemiruje što se većina priklanja pravu jačega, on svoj pogled upire u Boga i stvara mir oko sebe. On će tražiti mir i druge će voditi k miru. S takvim čovjekom počinje mir u svijetu.

Blaženi gladni – blaženi pravedni. To su oni koji osjećaju da su prolaznici na ovom svijetu, da putuju prema vječnosti, da nisu u raju, da se u ovom životu ne odvija sve po Božjem planu, da ovaj svijet nije onakav kako ga je Bog zamislio, nego da i ljudi slobodnom voljom određuju njegovu putanju te da, kako kaže sveti Ivan, svijet leži u zlu. Ipak, oni su sigurni da Božja ruka vodi sve i da zlo, što ga ljudi čine, okreće u dobro i izvodi pravdu u svoje vrijeme dajući grješnicima vrijeme i mogućnost da se okane zlih putova. Oni su gladni nebeskog kruha i Božje pravde. Oni znaju da se lažnost i zloća svijeta ne daju mijenjati revolucijama, da revolucije svijet i čovjeka guraju u još dublji ponor zla, mržnje i nepravde. Poučeni Isusovim primjerom, shvaćaju da svijet mijenja onaj koji daje svoj život za bližnjega.

Sva se ova blaženstva temelje na oslobađanju srca od zemaljskih stvari kako bismo počeli živjeti za Boga, po Njegovim zakonima. Koji to prihvaćaju, oni su dobročinitelji čovječanstva, jer u njima svijetli Božje svjetlo.

 

 

 

 

 

Prethodni članak:

Slijedeći članak: