Prvo čitanje (Sir 27, 4-7)
Sirah u više navrata poučava o grijesima jezika. U ovom odlomku donosi pouku o ljudskom govoru kao odrazu govornikove osobe, jer je svjestan da postoji lažni, klevetnički i licemjerni govor čovjeka čovjeku.
U vremenu dok se kruh pekao u kući slika o situ bila je vrlo jasna: kao što prilikom sijanja na sito mekinje ostaju a brašno pada, tako razborit čovjek treba “prosijati” svoj govor bližnjemu i govor bližnjega upravljen njemu. Posudu načinjenu od gline lončar pečenjem osposobljava za upotrebu. Tako bi i ljudi u međusobnom sporazumijevanju trebali peći svoje riječi.
Treća slika je iz voćarstva: kad čovjek voćku obradi, ona donosi obilniji plod: “Tako i riječi čovjekove otkrivaju njegove osjećaje!” Govornik bi cijelom svojom osobom trebao stajati iza svojih riječi. Posljednja opomena potiče da ne hvalimo nikoga prije nego progovori, jer je govor ogledalo osobnosti.
Drugo čitanje (1 Kor 15, 54-58)
Ovaj odlomak je Pavlov završni himan kojim veliča Kristovu pobjedu nad smrću i zahvaljuje Bogu što krštenicima već na zemlji daje udio u Kristovoj pobjedi nad smrću i grijehom. Pavao citira Izaiju u dijelu gdje se buduća Božja pobjeda nad zlom u svijetu slavi kao nešto što se već dogodilo, te prikazuje eshatološka gozba kao simbol vječne sreće. Tu Bog obećava da će uništiti smrt zasvagda i obrisati suzu sa svakog lica.
U vremenu prije Krista Zakon je davao spoznaju grijeha, ali ne i snagu za odupiranje grijehu .U tom vremenu zakon je zaista bio “snaga grijeha” jer Zakon prijeti smrću grešnicima. Krist je svojim pashalnim otajstvom dokinuo otrovni žalac smrti ispunivši vrijeme Zakona. Smrt više nije posljednja riječ u ljudskoj egzistenciji. Već sada uskrsli Krist dariva klicu besmrtnosti onima koji mu se pridružuju krsnom vjerom, ali uz vjerničko življenje u skladu s darovanom klicom besmrtnosti.
Evanđelje (Lk 6, 39-45)
Ovaj ulomak je iz završnog dijela Isusova govora upravljenog učenicima koji počinje blaženstvima, nastavlja se pozivom na ljubav prema neprijateljima te na milosrđe i dobrotu. U odlomku koji prethodi Isus je upozorio da ne osuđujemo kako ne bismo bili osuđeni.
U današnjem ulomku su izreke, koje su povijesno bile izrečene u drugoj prilici a zajednički im je poticaj onima u zajednici koji predvode da ne budu slijepi, ne čupaju trun iz oka bližnjega dok previđaju brvno u vlastitom oku, donose sami dobar rod i odgovorno upotrebljavaju priliku za govor bližnjemu.
Matej je zabilježio Isusovu izreku da slijepac slijepca ne može voditi u drugačijem kontekstu: kao kritiku farizeja koji prenaglašavaju vanjske propise obredne čistoće (Mt 15, 10-20). Luka je tu izreku ugradio u Govor na gori (odnosno kod Luke govor na ravnici ) i to tako da se odnosi prvenstveno na učenike. Oni koji u Isusovoj zajednici po volji Učitelja predvode, trebaju dobro otvoriti oči da u promjenjivim povijesnim prilikama razaznaju volju Božju za sebe i za zajednicu. Ne čine li to, izlažu se opasnosti da padnu u jamu ne samo oni osobno nego i oni koji su povjereni njihovu vodstvu.
Izreka o trunu i brvnu je poslovica kakva je postojala kod rabina u židovskom narodu, a Isus je usvaja kao opomenu protiv zloporabe bratske opomene. Tko je zabrinut za moral drugih a ne vidi vlastitih grijeha, nedosljedno postupa. Ako Bog ne osuđuje nas, iako imamo “brvna” u moralnim očima, ne smijemo ni mi osuđivati bližnje koji imaju u očima samo trun.
U trećoj izreci naglašava se da se prava vrijednost ljudske osobe vidi na čovjekovu djelovanju prema van: dobro stablo donosi dobre plodove, a s trnja se ne beru smokve ni grožđe s gloga. “Dobrotu” stabla ne određuje ono što ono u sebi misli ili što drugi o njemu kažu, nego plodovi koji na njemu rastu i sazrijevaju. Dužni smo donositi dobre plodove, a svoju dobrotu i krepost ne dokazujemo riječima nego djelima.
Odlomak završava izrekom o ljudskom govoru kao odrazu ljudske intimne nutrine: “Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo. Ta iz obilja srca usta mu govore!” Isus zove na iskrenost i dobrotu u ljudskoj komunikaciji.
