5. VAZMENA NEDJELJA (C)

od Kristina na 12.05.2019

ČITANJA:

Dj 14, 21-27
Otk 21, 1-5a
Iv 13, 31-33a, 34-35

Liturgija ove nedjelje govori o Crkvi kao zajednici Kristovih sljedbenika koji se osjećaju šatorom Božjim među ljudima i koji jedni druge nastoje podržavati u vjeri i ljubavi.

Prvo čitanje (Dj 14, 21-27)

Pavao i Barnaba pošli su iz Antiohije preko Cipra u Malu Aziju. Tamo su propovijedali Riječ Božju i osnivali kršćanske zajednice i susretali se s mnogim neprihvaćanjima, napadima i progonima. No, njihova vjera bila je jača u snazi Duha Svetoga: Učvršćivali su duše učenika bodreći ih da ustraju u vjeri. Pavao i Barnaba vraćali su se istim putem kroz gradove u kojima su oduševljavali ljude za Isusov pokret. Cilj povratka u iste gradove bio je; utvrđivanje novoosnovanih kršćanskih zajednica u vjeri i postojanosti. Tu imamo po prvi put zacrtanu tzv. apostolsku vizitaciju ili pohod. Da bi zajednicu vjernika učvrstili u vjeri trebalo ih je ponovo posjetiti, hrabriti i poticati na ustrajnost. Vrlo je značajno da su Barnaba i Pavao po svim crkvama postavljali starješine. Crkva je dakle, od početka trebala ljude specifičnih zvanja koji su se posebno posvetili službi Crkve. Bili su to angažirani kršćani, obdareni i sposobni da zajednicu okupljaju i vode – prvi svećenici i prezbiteri. Barnaba i Pavao vraćaju se Crkvi koja ih je poslala: Crkva u Antiohiji. To je Crkva s prvim misijskim pozivom. Ta misijska djelatnost trajala je 5 godina. Pavao i Barnaba vratili su se u Antiohiju da zajednici vjernika podnesu izvještaj. Uspjeh rada nisu pripisivali sebi već Bogu, kojemu su očitovali zahvalnost što je poganima otvorio vrata vjere. Iz čitanja jasno proizlazi da je bitna oznaka Crkve zajedništvo – u Crkvi i među Crkvama.

Drugo čitanje (Otk 21, 1-5a)

Već se u Starom zavjetu pouzdanje svetog naroda temeljilo na obećanju da će Bog biti uz svoj narod (Izl 25,8+). Ta je prisutnost Božja značila zaštitu protiv neprijatelja u ostvarivanju spasenja. I sada, po Ivanovu Otkrivenju, Bog je još savršenije, uza svoj novi narod,što ga sa sobom sjedinjuje, po osobi svoga Sina, koji je Emanuel (S nama Bog).

U tekstu je prisutan simboličan govor koji upućuje na duhovni smisao. Slike novoga neba i nove zemlje su samo okvir, za novi Jeruzalem koji silazi s neba. A to simbolizira spasenje novoga Božjeg naroda u eshatonu, u konačnoj budućnosti. Ivan ima viđnje: ” Ja, Ivan, vidjeh novo nebo i novu zemlju, jer prvo nebo i prva zemlja uminu, ni mora više nema“. Novi Jeruzalem u Knjizi Otkrivenja označava narod Božji u punini eshatološke stvarnosti: Stari zemaljski, Davidov Jeruzalem koji je simbol naroda Božjeg, je prošlost. Ni mora više nema (more je u Bibliji uvijek simbol opasnosti i nemira; znak kaosa i nereda). Novi Jeruzalem sada nastaje zbog Isusa Krista. Krist se u njega ugradio kao kamen temeljac. Njegovo uskrsnuće, utemeljenje je novoga svijeta. U novome svetome gradu, sam je Bog svjetlost. Ljudi u tome novom Gradu, tvore jedinstvo iz svih naroda ove zemlje. Nema u njima više nikakve svađe ni prepirke, nema ni patnje ni boli, ni suza ni jauka. Rane su iscijeljene, savršenstvo vlada posvuda – Bog je s njima. Onaj što sjedi na prijestolju, a to je Krist, Sin Božji reče: .Evo, sve činim novo! Novo započeto u djelu otkupljenja, dovršava se posljednjega dana i očituje se. Bog se rado daruje svakome tko za njim čezne. Bit će to Božji dar konačnog Spasenja po uskrslom Isusu Kristu.

Evanđelje (Iv 13, 31-33a. 34-35)

Današnje evanđelje nadovezuje se na izvještaj s posljednje večere – Isusov oproštajni govor svojim učenicima. U tekstu se navode značajne Isusove riječi: .Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge.Isus u stari zakon ljubavi uvodi novost: ukazuje na ljubav bez granica. Po Isusu to je ljubav, u koju će biti uključeni svi. On je tu bezgraničnu, nesebičnu ljubav potvrdio svojim djelom i žrtvom vlastita života. Po ovoj Isusovoj zapovijedi, vjernik ne smije gajiti mržnju, ni ravnodušnost prema bilo kojem bližnjemu. To je svaki čovjek, kao Božje dijete.

Sav svoj život, djelovanje i učenje sveo je na zapovijed ljubavi. Po ljubavi se mjeri snaga Crkve, po njoj se mjeri vjernost Kristu. Obraća im se s velikom nježnošću- nazivajući ih dječicom, Isus učenicima iskazuje ljubav, pažnju i nježnost, ali im ujedno i daje zadaću da budu njegovi nasljedovatelji u ljubavi. “Po onome kako ljubite jedni druge, svi će znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge”. To je mjerilo Kristove ljubavi. Njegova ljubav je u formi predaje, Kristove egzistencije. Zato kršćanska ljubav počiva na formi predaje, dakle, tradicije uprisutnjenja Kristove ljubavi. Najizvrsnija forma te predaje je euharistija. Ona je temeljna predaja koja svjedoči o tome što je Krist činio i što čini za nas.