od Kristina na 04.11.2018

32. NEDJELJA KROZ GODINU (B)

 

Čitanja:
1 Kr 17, 10-16
Heb 9, 24-28
Mk 12, 38-44

ISTINSKA I LAŽNA POBOŽNOST

U današnjim čitanjima dvaput slušamo o udovici: o udovici iz Sarfate u Starom zavjetu i o udovici u hramu u izvješću iz Novoga zavjeta. Ono što im je zajedničko je to da obje čine nešto u cijelosti: sve što im je potrebno za život, sve daruju: jedna udovica daje sve proroku, a druga hramu. Tako je i istinska vjera – sve ili ništa, bez obzira na situaciju.

Prvo čitanje – 1 Kr 17, 10-16

Umijesi udovica od šačice brašna kolačić i donije Iliji.

Udovica iz Sarfate bila je žena a dobroga srca, pa je prihvatila i povjerovala strancu, ne znajući da je on Božji prorok. S njim je podijelila posljednji zalogaj što ga je naumila spremiti za sebe i za sina. Istina, čula je Ilijino obećanje: „U ćupu neće brašna nestati, ni vrč se s uljem neće isprazniti, sve dokle Gospodin ne pusti da kiša padne na zemlju.“ No, ovo obećanje ne bi značilo ništa da u njoj nije bilo božanske nade: nade u Boga koji sve može – Boga svemogućega! Dakle, nada i vjera u Boga svemogućega nikad nas ne smije napustiti!

Drugo čitanje – Heb 9, 24-28

Krist se jednom prinese da grijehe mnogih ponese.

U ovom odlomku iz poslanice Hebrejima prikazuje se Krist kao vječni svećenik koji je po svojoj žrtvi na križu i uskrsnuću ušao u nebesko svetište i odande će doći o svršetku vremenu da djelo spasenja dovede do punine. U svom uskrslom stanju, kao vječni veliki svećenik, on posreduje za ljudsku braću i sestre pred Bogom. Za razliku od zemaljskih velikih svećenika koji svake godine na Dan pomirenja prinose žrtvu i ulaze u “svetinju”, Isus je jednom zauvijek prinio samoga sebe. On je prolio krv svoju, a židovski veliki svećenici ulaze u svetinju “s tuđom krvlju”. U povijesnom i materijalnom smislu Isusova se žrtva više ne ponavlja, ali se kršćani svake nedjelje okupljaju na sveti čin Večere Gospodnje kod kojega zaređeni služitelj nad našim darovima ponavlja Isusove riječi nad kruhom i vinom te tada Isus postaje iznova prisutan medu nama, njegova se žrtva iznova uprisutnjuje.

Evanđelje – Mk 12, 38-44

Ova je sirota udovica ubacila više od svih.

Isus nam u farizejskoj pobožnosti otkriva lažnu pobožnost, koja je sva u isticanju sebe, u traženju korisnosti i ljudske hvale, te istinsku pobožnost u udovici, koja u vjeri sve svoje daje za potrebnije, puna pouzdanja u Boga. Ona vjeruje u Boga života, i predaje se njemu bez brige za svoj život, sigurna da onaj koji izgubi život, spašava ga. Ona je razumjela o čemu se radi u odnosu prema Bogu: ne dijelić, ne neki nevažni ostatak našega života treba pripadati Bogu,nego sve ili ništa. Isus je došao da bi nam to objasnio i to pred nama živio. On nije došao da sudi i osuđuje, nego da nam otvori oči za veću stvarnost i da nas pozove da svoje brige i muke prebacimo na njega. Onaj tko u njega nema povjerenja ne može ga niti prihvatiti kao onoga koji daruje rasterećenje, oslobođenje i mir. Tko se ne odrekne svoga imanja, ne oslobodi seo noga od čega je ovisan, ostaje ovisan i o svojim brigama. Tko samo nešto daje, neće nikad biti slobodan.

Takvo nas razmišljanje dovodi do sasvim drugačijeg shvaćanja pojmova “potpuno” i “nešto”. Ponašanje pismoznanaca je, izvana promatrano, u redu. Oni daju toliko, koliko im se čini da je potrebno i pravedno. Ali u stvarnosti daju zato, da bi nešto dobili, da bi dobili čast. I time oni više ne stoje u službi Boga, nego Boga iskorištavaju za svoje svrhe. Njihovo davanje više nije “darovanje sebe”, nego postaje trgovinom: Tko od Boga traži nekakvu uzvratnu uslugu, tko se, dakle, Bogu daruje da bi na neki drugi način bio nagrađen, nije se potpuno darovao. Istinski vjernik živi u svijesti da pred Bogom egzistira neograničeno.