PORUKA PAPE FRANJE ZA SVJETSKI DAN MISIJA 2013.

Naviještanje evanđelja trajna je zadaća Crkve

 Draga braćo i sestre, ove godine slavimo Svjetski dan misija na samom završetku Godine vjere, a to je prigoda za jačanje našega prijateljstva s Gospodinom i našega hoda kao Crkve koja hrabro naviješta evanđelje.
U svezi s tim želim predložiti neka razmišljanja.
 
1. Vjera je dragocjeni Božji dar koji otvara naša srca da ga možemo upoznati i ljubiti. On želi ući u odnos s nama da nas učini dionicima samoga svog života i naš život učiniti smislenijim, boljim, ljepšim. Bog nas ljubi! Vjera, međutim, treba biti prihvaćena, a to znači da traži naš osobni odgovor, hrabrost da se uzdamo u Boga, da živimo njegovu ljubav i budemo zahvalni za njegovo beskrajno milosrđe. To je, nadalje, dar koji nije pridržan malobrojnima, već se nudi obilno. Svi bi morali uzmoći iskusiti radost da ih Bog ljubi, radost spasenja! I to je dar koji se ne može zadržati samo za sebe, nego ga treba dijeliti s drugima. Ako ga želimo zadržati samo za sebe, postat ćemo izolirani, besplodni i bolesni kršćani. Naviještanje evanđelja je sastavni dio Kristova učeništva i trajna zadaća koja pokreće čitav život Crkve. “Misijski polet jasan je znak zrelosti crkvene zajednice.” (Benedikt XVI., Apost. pobud. Verbum Domini, 95) Svaka je zajednica “zrela” kada ispovijeda vjeru, slavi je radosnou liturgiji, živi ljubav i neprestano naviješta Božju riječ, izlazi iz vlastitih okvira da radosnu vijest donese i na “periferije”, prije svega onima koji još uvijek nisu imali priliku upoznati Krista. Snaga naše vjere, na osobnoj i zajedničkoj razini, mjeri se, također, sposobnošću njezina prenošenja drugima, njezina širenja i življenja u ljubavi, svjedočenja onima s kojima se susrećemo i koji dijele s nama životni put.
 
2. Godina vjere, pedeset godina od početka Drugoga vatikanskog koncila, potiče čitavu Crkvu na obnovljenu svijest o njezinoj prisutnosti u suvremenom svijetu i njezinu poslanju među narodima i nacijama. Misije nisu samo pitanje geografskih područja, već se one tiču i narodâ, kulturâ i osoba, upravo zato što se “granice” vjere ne protežu samo kroz mjesta i ljudske tradicije, već i kroz srce svakoga muškarca i svake žene. Drugi vatikanski koncil je na poseban način istaknuo kako misijska zadaća, zadaća širenja granica vjere, pripada svakom kršteniku i svim kršćanskim zajednicama: “Budući da Božji narod živi u zajednicama, osobito u biskupijskim i župnima, te se u njima na neki način pokazuje kao vidljiv, to i njima pripada da pred narodima svjedoče za Krista” (Dekr. Ad gentes, 37). Svaka je zajednica zato pozvana i poslana prigrliti poslanje koje je Isus povjerio apostolima da budu “svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje” (Dj 1, 8), ne kao neki sporedni vid kršćanskoga života, već kao njegov bitni vid: svi smo pozvani prolaziti putovima svijeta zajedno s našom braćom i sestrama, ispovijedati i svjedočiti svoju vjeru u Krista i postati navjestitelji njegova evanđelja. Pozivam biskupe, svećenike, prezbiterska i pastoralna vijeća, sve odgovorne osobe i skupine u Crkvi da u pastoralnim i odgojno-obrazovnim planovima i programima dadnu istaknuto mjesto misijskomu vidiku, svjesni da vlastito apostolsko zauzimanje nije potpuno ako ne teži za tim da pruža svjedočanstvo za Krista pred svim narodima i nacijama. Misije nisu samo neka programska dimenzija u kršćanskom životu, nego također paradigmatska dimenzija koja se tiče svih vidova kršćanskoga života.
 
3. Često djelo evangelizacije nailazi na preprjeke, i to ne samo izvanjske nego i unutar same crkvene zajednice. Katkad u naviještanju Kristove poruke svima i pomaganju ljudima našeg doba da ga susretnu nedostaje žara, radosti, hrabrosti i nade. Ponekad ima onih koji još smatraju da naviještanje istine evanđelja predstavlja napad na slobodu. Pavao VI. u svezi s tim sjajno kaže: “Sigurno da bi pogrješno bilo kada bi nešto nametali savjesti svoje braće. Ali je sasvim nešto drugo ako se toj savjesti, u punoj jasnoći i posvemašnjem poštivanju slobode izbora, ponudi evanđeoska istina i spasenje u Isusu Kristu… Daleko od toga da je to napad na vjersku slobodu: to je poštivanje te slobode” (Apost. pobud. Evangelii nuntiandi, 80). Moramo uvijek imati hrabrosti i radosti predlagati s poštovanjem, susret s Kristom, postati navjestitelji njegova evanđelja. Isus je došao među nas da nam pokaže put spasenja i povjerio nam je poslanje da to spasenje obznanimo svima, sve do nakraj zemlje. Često imamo priliku vidjeti kako se nudi i ističe u prvi plan nasilje, laž i zabluda. Prijeko je potrebno da u našem vremenu kroz naviještanje i svjedočenje zasja pred svima dobri život evanđelja, i to iz same Crkve. Važno je u svezi s tim ne zaboraviti temeljno načelo koje vrijedi za svakoga vjerovjesnika: ne može se naviještati Krista bez Crkve. Evangelizacija nije nikada neki izolirani, pojedinačni, privatni čin, nego je uvijek crkveni. Pavao VI. je pisao da “dok neki neznatni propovjednik, kateheta ili pastir u nekom najudaljenijem kraju propovijeda evanđelje, okuplja svoju malenu zajednicu ili podjeljuje neki sakrament, čak i osamljen on čini djelo Crkve”. On to djelo “obavlja u jedinstvu s poslanjem Crkve i u njeno ime, a ne poslanjem koje bi sam sebi pripisivao ili po svom osobnom nadahnuću” (isto, 60). A to daje snagu poslanju i pomaže svakom misionaru i vjerovjesniku osjetiti da nikada nije sam, nego da je dio jednoga Tijela animiranog Duhom Svetim.
 
4. U našem vremenu, uslijed rastuće mobilnosti i lakoće komunikacije putem novih medija, došlo je do miješanja narodâ i razmjene znanjâ i iskustva. U potrazi za poslom čitave se obitelji sele s jednoga kontinenta na drugi; profesionalne i kulturne razmjene, turizam i slične pojave potaknuli su velika seljenja ljudi. Zbog toga je ponekad teško, čak i za župne zajednice, znati tko živi stalno, a tko tek privremeno na pojedinom području. Nadalje, u sve većem broju tradicionalno kršćanskih krajeva povećava se broj onih koji ništa ne znaju o vjeri, koji su ravnodušni prema vjeri ili se priklanjaju drugim vjerovanjima. Nerijetko se događa da su se neki kršćani svojim načinom života udaljili od vjere, zbog čega postaju adresati “nove evangelizacije”. Tome se pridodaje činjenica da radosna vijest Isusa Krista nije još uvijek doprla do velikoga dijela čovječanstva. Živimo, usto, u krizi kojom su pogođena razna područja života, ne samo ekonomija, financije, prehrambena sigurnost i okoliš nego i duboki smisao života i temeljne vrijednosti koje pokreću čovjeka. I ljudski je suživot označen napetostima i sukobima koji izazivaju nesigurnost i teškoću da se pronađe put koji vodi prema trajnome miru. U tim složenim prilikama, gdje se čini kao da su se nad obzorom sadašnjosti i budućnosti nadvili prijeteći oblaci, još je žurnije hrabro nositi u svaku stvarnost Kristovo evanđelje, koje je navještaj nade, pomirenja, zajedništva, navještaj Božje blizine, njegova milosrđa, njegova spasenja; navještaj da je snaga Božje ljubavi kadra pobijediti tmine zla i voditi nas putom dobra. Čovjek našeg doba treba sigurno svjetlo koje rasvjetljuje njegov put i koje jedino susret s Kristom može dati. Donesimo ovome svijetu, svojim svjedočanstvom i ljubavlju, nadu što je daje vjera! Misijski karakter Crkve nije prozelitizam, nego svjedočanstvo života koje rasvjetljuje put, koje donosi nadu i ljubav. Crkva – ponavljam to još jednom – nije neka karitativna udruga, poduzeće ili nevladina organizacija, već je zajednica osoba, nadahnutih Duhom Svetim, koji su živjeli i žive čudesni susret s Isusom Kristom i žele s drugima podijeliti to iskustvo duboke radosti, poruku spasenja koju nam je Gospodin donio. Duh Sveti je taj koji vodi Crkvu na tome putu.
 
5. Želio bih sve vas ohrabriti da postanete nositelji Kristove radosne vijesti i na poseban sam način zahvalan misionarima, svećenicima fidei donum, redovnicima i redovnicama i sve brojnijim vjernicima laicima koji, prihvaćajući Gospodinov poziv, napuštaju svoju zemlju da pronose evanđelje u druge krajeve i kulture. Ali želim također istaknuti kako je sama mlada Crkva velikodušno uključena u slanje misionarâ Crkvi koja se nalazi u teškoćama – nerijetko je to Crkva drevnih kršćanskih korijena – donoseći tako svježinu i zanos s kojima ova Crkva  živi vjeru koja obnavlja život i daje nadu. Živjeti u toj univerzalnoj dimenziji, odgovarajući na Isusov nalog: “Pođite i učinite mojim učenicima sve narode” (Mt 28, 19) jest bogatstvo za svaku krajevnu Crkvu, svaku zajednicu jer davati misionare nije nikada gubitak, nego dobitak. Pozivam sve one koji osjećaju taj poziv da odgovore velikodušno na glas Duha Svetoga, već prema vlastitom životnom stanju, i da se ne plaše biti velikodušni s Gospodinom. Također pozivam biskupe, redovničke obitelji, zajednice i sve kršćanske udruge da, dalekovidno i uz pažljivo razlučivanje, pružaju potporu misijskom pozivu ad gentes i pomažu Crkvu tamo gdje ona treba svećenike, redovnike i redovnice i vjernike laike, jačajući tako kršćansku zajednicu. A ta bi pozornost trebala biti prisutna također u dijelovima Crkve koji se nalaze u sastavu iste biskupske konferencije ili regije: važno je da krajevna Crkva koja je bogatija zvanjima velikodušno pomaže onu koja trpi zbog pomanjkanja istih.
 
Ujedno pozivam misionare, napose svećenike fidei donum i laike da radosno žive svoju dragocjenu službu svuda kamo su poslani i da donose radost i iskustvo mjesnoj Crkvi iz koje dolaze, spominjući se kako Pavao i Barnaba na završetku svoga prvog misijskog putovanja “pripovjediše što sve učini Bog po njima: da i poganima otvori vrata vjere” (Dj 14, 27). Oni mogu postati svojevrsni put “povratka” vjere, donoseći svježinu mlade Crkve, kako bi Crkva drevnoga kršćanstva ponovno pronašla oduševljenje i radost dijeljenja vjere u jednoj razmjeni koja je uzajamno obogaćivanje u nasljedovanju Gospodina.
 
Briga za svu Crkvu, koju rimski biskup dijeli sa subraćom biskupima, nalazi svoj važni izraz u radu Papinskih misijskih djela, koja imaju cilj buditi i produbljivati misijsku svijest svakoga krštenika i svake zajednice, dozivajući u svijest potrebu dublje misijske izgradnje čitavoga Božjeg naroda i jačajući osjetljivost kršćanskih zajednica za snažnije širenje evanđelja u svijetu.
 
U mislima sam, na kraju, s kršćanima koji, u raznim dijelovima svijeta, doživljavaju teškoće u otvorenom ispovijedanju vlastite vjere i priznavanju prava da vjeru žive dostojanstveno. To su naša braća i sestre, hrabri svjedoci – još brojniji od mučenikâ u prvim stoljećima – koji apostolskom ustrajnošću podnose razne sadašnje oblike progona. Nerijetki riskiraju također vlastiti život da ostanu vjerni Kristovu evanđelju. Želim zajamčiti svoju molitvenu blizinu osobama, obiteljima i zajednicama koje trpe nasilje i netrpeljivost i ponavljam im Isusove utješne riječi: “Hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!” (Iv 16, 33).
Benedikt XVI. je potaknuo: “Neka ‘riječ Gospodnja trči i proslavlja se’ (2 Sol 3, 1): neka ova Godina vjere učini sve čvršćim odnos s Kristom Gospodinom, jer je samo u njemu naša budućnost izvjesna i samo u njemu imamo jamstvo istinske i trajne ljubavi” (Apost. pismo Porta fidei, 15). To je ujedno i moja želja za ovogodišnji Svjetski dan misija. Od srca blagoslivljam sve misionare i sve one koji prate i podupiru tu temeljnu zadaću Crkve da navještaj evanđelja može odjekivati u svim dijelovima svijeta, a da mi, služitelji evanđelja i misionari, uzmognemo doživjeti “slatku i okrjepljujuću radost naviještanja” (Pavao VI., Apost. pobud. Evangelii nuntiandi, 80).
 
Iz Vatikana 19. svibnja 2013., na svetkovinu Duhova
 
Papa Franjo