POVODOM HODOČAŠĆA MAJCI BOŽJOJ TRSATSKOJ
Crkva Gospe Trsatske najstarije je hrvatsko marijansko svetište sagrađeno na Trsatu u Rijeci. Štovanje Majke Božje Trsatske povezano je sa trsatskom legendom o kući Blažene Djevice Marije.
Prema narodnoj tradiciji i pisanim kronikama, na trsatsko brdo je 10. svibnja 1291. godine na čudesan način iz Nazareta stigla rodna kuća Blažene Djevice Marije. Na tom je mjestu kućica bila tri godine i na jednako čudesan način prešla je u talijanski gradić Loretto (10.prosinca 1294.) gdje se nalazi i danas. Nakon tog događaja ljudi su počeli hodočastiti na trsatsko brdo.
Čuvši što se dogodilo, tadašnji vlasnik zemlje, krčki knez Nikola Frankopan, osobno je došao na Trsat da se uvjeri u vjerodostojnost onoga što je čuo. Odmah potom izaslao je u Izrael poslanstvo koje ga je nakon povratka izvijestilo što su tamo doznali i vidjeli. Naime, istovremeno je Marijina rodna kuća u Nazaretu nestala na neobjašnjiv način.
Nakon što je Marijina kuća prešla u Loretto, knez Ivan Frankopan dao je na Trsatu podići kapelicu, a njegov sin Martin dao je sagraditi franjevački samostan s crkvom Blažene Djevice Marije. Od te crkve sačuvani su do danas samo fragmenti.
Zbog gubitka Svete kućice, Trsaćanima je papa Urban V. 1367. godine poslao čudotvornu sliku Majke Božje imena “Majka Milosti” .
Za tu sliku predaja kaže da ju je osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. “Majka milosti” ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode.Slika se danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima. Stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija- na Blagdan Gospe Trsatske i Veliku Gospu.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.
U sklopu svetišta nalaze se i franjevački samostan te kapela zavjetnih darova .
U franjevačkom samostanu nalazi se stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana.
U kapeli zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost. Također se tamo nalaze i ostali darovi od 19.st do danas.
13. NEDJELJA KROZ GODINU (B)
Osnovna misao službe riječi ove nedjelje je – Bog voli život, a ne smrt. Vjera spašava i daje život.
Prvo čitanje (Mudr 1, 13-15; 2, 23-24) donosi razmišljanje židovskog mudraca o životu i smrti, o pravednosti i grijehu, o Bogu i njegovim stvorenjima. Bog nije stvorio smrt, ona je posljedica grijeha. Ni Podzemlje, sila smrti, bez grijeha ne bi imala vlast nad zemljom i čovjekom. Koji je lijek u takvom beznadnom stanju gdje vlada bolest i smrt? Mudrac veli: pravednost je besmrtna; ona je isto što i mudrost: traženje Boga u jednostavnosti srca, ispravan stav prema Bogu i prema ljudima. “Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih.” “Đavolovom je zavišću smrt ušla u svijet i nju će iskusiti svi koji mu pripadaju.”
U drugom čitanju (2 Kor 8, 7.9.13-15) Pavao potiče Korinćane da budu darežljivi u korist Crkve matice u Jeruzalemu. Djelotvorna ljubav najveća je od svih karizmi, kojima obiluje Korintska Crkva. Bez nje ni vjera, ni riječ, ni spoznanje, ni proricanje ne koristi ništa. Isusov primjer ih potiče: od utjelovljenja do razapinjanja: izabrao je siromaštvo, a ne bogatstvo. A mi obratno tražimo bogatstvo. Milostinjom se stvara ravnoteža, istinsko zajedništvo, na temelju jednakosti sviju.
Za evanđelje (Mk 5, 21-43) imamo dva čuda u kojima se Isus očituje kao gospodar smrti i tjelesne bolesti. Vraća u život dvanaestogodišnju kćer nadstojnika sinagoge Jaira i dopušta da ga se s vjerom dotakne žena koja je dvanaest godina bolovala od tečenja krvi te tako ozdravi.
Žena koja boluje od krvarenja, što je zarazna bolest, uspije kroz silan dodirnuti skute Isusove haljine. Dodirne je i ozdravi. Ali Isus fizičko ozdravljenje osjeti i potraži u mnoštvu ženu koja sva u strahu i trepetu, svjesna onog što se dogodilo, pristupi i baci se preda nj i kaza mu sve po istini. Isus sada ovu ženu “odrješuje”: “Kćeri, vjera te je tvoja spasila! Pođi u miru i budi zdrava od svoga zla!” Isusovo djelo zahvaća čovjeka u njegovoj cjelovitosti, dušu, duh i tijelo, da ljudsko postojanje učini sve vjernije slici Božjoj na kojoj je čovjek stvoren.
Uskrsenje Jairove kćeri moramo gledati u ozračju pashalne vjere. Čudo nas samo usmjeruje u vjeru u Krista. Samo u svjetlu Kristova uskrsnuća bol i smrt, trpljenje nevinih kao Jairove kćeri, biva osvijetljeno. Isus u svojem čovještvu preuzima bol i smrt, tragične ljudske stvarnosti i pretvara ih u slavu božansku i u život vječni.
