Korizma ili četrdesetnica lat. quadragesima je razdoblje od četrdeset dana prije Uskrsa u kojima se pripremamo za pashalni misterij. Počinje na Čistu srijedu ili Pepelnicu i traje do Velikog četvrtka. Liturgijska boja je ljubičasta. U korizmi se ne ukrašavaju oltari i crkva, ne sviraju orgulje i druga glazbala, ako nije nužno.
Unutar korizme šest je nedjelja i svaka ima svoje ime. Prva korizmena nedjelja zove se Čista, druga je Pačista, treća Bezimena, četvrta Sredoposna, peta Gluha, a šesta je Nedjelja muke Gospodnje ili Cvjetnica.
Budući da uskrsne svečanosti i sam Uskrs nadilazi sve druge liturgijske blagdane po svojoj važnosti, onda se treba za njega posebno i dobro pripraviti u strogoj čistoći i ozbiljnoj pokori. Ne radi se samo o tome da se sjećamo onoga što se dogodilo, jedne povijesne činjenice našega otkupljenja, nego da taj misterij osobno doživimo i oživimo usvajajući njegovu krepost.
Trajanje korizme kroz četrdeset dana nadahnuto je sjećanjem na četrdeset dana koje je Isus proveo u pustinji, Mojsije na Sinaju i Ilija na Horebu. To znači da je korizma zajedničko “povlačenje” vjernika u jedan poseban stil vjerničkog života kroz četrdeset neprekinutih dana kojemu je cilj da pripravi vjernike na uskrsno slavlje kroz pročišćavanje srca i savršenije vršenje kršćanskih dužnosti. Kroz to vrijeme svaka kršćanska zajednica je posebno sjedinjena s Isusom u pustinji prema programu koji nastoji što više uskladiti s njegovim: život molitve i ustrajnije pokore koja je prožeta intenzivnijim tjelesnim mrtvljenjem.
Isusov boravak u pustinji postao je primjer za kršćansku korizmu koja se sjeća te tajne i obnavlja je. Uzimajući Krista kao svoj uzor i kao svog vodiča, sjedinjujući se s njim u misteriju svete korizme, kršćani se pripremaju da uđu s njim i u misterij njegovog križa.Po Isusovu primjeru, kršćanin se za vrijeme korizme potpuno predaje u službu Bogu. Kao što je Isus bio izložen napadima zloga duha i kršćanin im je izložen. To znači da je korizma vrijeme najčišćeg i najsavršenijeg kršćanskog života i u isto vrijeme ona je razdoblje duhovne borbe. Isto tako korizma je razdoblje čišćenja i duhovnog nadnaravnog rasta. Ona je prije svega posvećena čišćenju srca. To čišćenje nije nešto što u sebi sadrži samo negativnu značajku, odnosno čišćenje od zla, već ono u sebi sadrži također i pozitivan element rasta u kreposti.
————————————
1. KORIZMENA NEDJELJA (A)
U prvoj korizmenoj nedjelji koja se naziva i Čista glavna misao misnih čitanja je kušnja.
Isusa Zloduh iskušava na njegovoj četrdesetodnevnoj pripravi u pustinji, ali, po Matejevu evanđelju, Isus izdržava – ne podliježe nijednoj kušnji. Naši praroditelji, Adam i Eva, nisu izdržali – podlegli su kušnji. Prihvatili su ponudu Zloga i izgubili Božju milost i ljubav Božju, a zadobili smrt. To Zlo, nečisto biće, je i danas među nama i traži način kako da odvoji čovjeka od Boga. Treba nam čvrsta vjera u Isusa Krista i njegova snaga da se zaštitimo od Zloga.
Korizma je vrijeme da promislimo tajnu i smisao vlastitog postojanja. To je provjera naše životne aktivnosti, našega puta, na kojem ima puno sumnji, iskušenja, slabosti i padova.
Čitanja:
Post 2,7-9; 3,1-7
Rim 5,12-19
Mt 4,1-11
Prvo čitanje (Post 2, 7-9; 3, 1-7)
U prvom ovonedjeljnom čitanju tekst iz Knjige Postanka stavlja pred nas govor o stvaranju čovjeka, njegovu smještanju u zemaljski raj, te o njegovom prvom grijehu. Bog je stvorio sve: svemir, zemlju i sve što je na njoj. U početku Božjega stvaranja pojavljuje se i čovjek. Čovjek je vrhunac Božjega djela. Za njega je sve drugo stvoreno. Sa svim stvorenim čovjeka veže „prah zemaljski,“ ali s Bogom ga veže „dah života.“
U Edenski vrt Bog je ‘postavio’ čovjeka i „stablo života nasred vrta i stablo spoznaje dobra i zla.“ Za to stablo „stablo života,“ Bog im je rekao: „Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj da ne umrete.“ Naglasak je, dakle, na „stablu života,“ „stablu spoznaje dobra i zla“ s kojeg je Stvoritelj zabranio brati i jesti plodove. No, pod utjecajem Zloduha, žena i muškarac (Eva i Adam), došli su u iskušenje i pomislili da umjesto njih nitko drugi ne bi smio odlučivati što je za njih dobro, a što zlo. Zloduh – zmija navela ih je na to da otkažu posluh svom Stvoritelju. Zmija je navela ženu Evu na grijeh, a ona muža Adama, da uzme plod sa zabranjenog stabla koje je bilo pod zabranom, nasred vrta.
Prvi ljudi, Eva i Adam, nisu se mogli oduprijeti Zloduhu nego su pojeli „zabranjeno voće.“ Nakon toga su „otkrili“ i „spoznali“ svu svoju ljudsku krhkost, svoje duhovno siromaštvo, svu bijedu i golotinju, pa su se od stida što su to učinili pokušali sakriti od Boga. Praroditelji nisu htjeli prihvatiti stvarnost postojanja u kojem je Stvoritelj iznad svega i iznad njih. Sebe su pokušali izjednačiti s Bogom. Tako su izgubili sve, a posebno život. Dobili su grijeh i smrt.
Drugo čitanje (Rim 5, 12. 17-19)
Odabrani odlomak govori o Adamu koji je donio grijeh i o otkupljenju grijeha po Isusu Kristu. Za Pavla je Adam prvi zastupnik grešnog ljudskog roda. Pavao piše rimskim kršćanima: „Braćo: Kao što po jednom čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt i time što svi sagriješiše, na sve ljude prijeđe smrt…“
Pavao „prvi grijeh“ naziva neposlušnošću, prijestupom i nepokornošću. Posljedica je grijeha potpadanje pod vlast smrti. U Adamu počinje povijest propasti i podložnosti smrti. Tome Pavao suprotstavlja povijest spasenja i životne moći u Isusu Kristu. U Adamu, vlada: grijeh i smrt. U drugom, Isusu Kristu, vlada: pravednost i život. U Kristu se pojavljuje novi „tip“ čovjeka i s njim spasenje, za sve: „novi čovjek“ – „novo čovječanstvo.“ Pavao tvrdi: „Doista, kao što su neposluhom jednoga čovjeka mnogi postali grešnici, tako će i posluhom Jednoga mnogi postati pravednici.“ Posljednja Pavlova tvrdnja glasi: spasenje je u Kristu neusporedivo veće i blagotvornije nego sveukupni čovjekov pad.
Evanđelje (Mt 4, 1-11)
Prva korizmena nedjelja u znaku je Isusova boravka u pustinji i njegove kušnje. Isus je sam u pustinji nakon krštenja na Jordanu. U pustinji je postio i pripremao se za svoje javno djelovanje, četrdeset dana i noći. U tom času duhovnog rasta i sazrijevanja, ogladnio je. Tada mu dolazi napasnik, sotona. I reče mu: „Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom.“ A Isus mu odgovara: „Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.“ Prvom kušnjom želi đavao navesti Isusa da pretvori kamenje u kruh. Đavao zapravo, želi iskoristiti priliku i navesti ogladnjelog Isusa na pad. On je gladan nakon 40 dana posta, ali nije pristao na izazov. Ne želi svoju božansku moć sebično usmjeriti na sebe. On će umnožiti kruh, ali samo onda kad to bude potrebno drugima. Tada je Isus rekao đavlu da čovjek ne živi samo o kruhu, nego: Božja je riječ temelj svakog života.
Đavao ne odustaje nego želi ugroziti Isusa drugom kušnjom. Đavao ga tada povede u Sveti grad, postavi na vrh Hrama i reče mu: „Ako si Sin Božji, baci se dolje!…Anđelima će svojim zapovjediti (Bog) za tebe i na rukama će te nositi…“ Isus mu odgovori: „Pisano je…Ne iskušavaj Gospodina Boga svojega!“ Drugom kušnjom, đavao želi potaknuti Isusa da provjeri koliko ga Otac ljubi. Međutim, Isus nosi u sebi sigurnost da je Sin Božji i da je Bog neprestano dobri Otac. U njegovoj je ruci. Isus za to ne treba dokaza. On ne želi iskušavati Gospodina. Tako smo i mi, po njemu, na Očevu dlanu. Ali, mi nismo tako čvrsti i odani. Mi ga česti iskušavamo. Često sumnjamo da nas Bog ljubi. Htjeli bi svakog dana neke čudesne i opipljive dokaze njegove ljubavi.
Đavao je uporan i napada ponovo. Povede Isusa na goru vrlo visoku i ponudi mu sva kraljevstva svijeta s riječima: „Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.“ Trećom kušnjom, đavao nudi Isusu sva bogatstva svijeta. Đavao zaboravlja da je Isus Sin Božji i da on ima sve – od kojega je sve i po kojemu je sve. Isus izlazi i iz ove kušnje. Isus reče đavlu: „Odlazi Sotono! Ta pisano je: ‘Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!’“
Isus nije, na našu sreću, podlegao đavolskoj kužnji. Samo takav besprijekoran, čvrst i čist mogao je postati naš spasitelj i otkupitelj grijeha koje su nam ostavili naši praroditelji Eva i Adam. Slike kojima Matejevo evanđelje opisuje Isusove kušnje, podsjećaju na prvu kušnju prvoga Adama u Edenu. Tamo je prvi Adam posrnuo i pao, pa smo njegovim padom svi bili zahvaćeni slabošću i istočnim grijehom. Međutim, drugi Adam, Isus, pobjeđuje napasnika. To više nije samo osobna pobjeda Isusa i đavla, nego je to otkupiteljski čin kojim Isus za sve nas pobjeđuje zlo i zloga. To je i jamstvo našeg duhovnog rasta i pobjede. Onoliko koliko se sjedinimo s Isusom, u hodu za njim, toliko smo sigurni i zaštićeni od Zloga. Bez njega ne!
