CVJETNICA – Nedjelja Muke Gospodnje (A)

od Kristina na 28.03.2023

Cvjetnica ili Nedjelja Muke Gospodnje nedjelja je kojom započinje Veliki tjedan, nedjelja prije Uskrsa. Svojim sadržajem započinje veliku temu Isusove muke smrti i uskrsnuća, takozvano “vazmeno otajstvo”.
Crkva se spominje Isusovog trijumfalnog ulaska u Jeruzalem u dane prije Pashe opisanog u sva četiri Evanđelja (Marko 11:1-11, Matej 21:1-11, Luka 19:28-44, i Ivan 12:12-19), ali i njegove muke koja je uslijedila nakon toga. Kad je ulazio u Jeruzalem, narod je dočekao Isusa mašući palminim i maslinovim grančicama, klikčući mu: „Hosana Sinu Davidovu. Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje”, i rasprostirući svoje haljine putem kojim je išao jašući na magarcu. U spomen na to, na Cvjetnicu se prije jedne mise obavlja procesija s blagoslovljenim palminim i maslinovim grančicama. Sama misa je posvećena Isusovoj muci na kojoj se čita ili pjeva cijeli izvještaj o muci iz Evanđelja.

Ta dva posebna obreda mise Cvjetnice – povorka s blagoslovljenim palminim i maslinovim grančicama i izvještaj o Isusovoj muci izražavaju dva glavna oblika vazmenog otajstva: Isusovo bolno umiranje i uskrsnu pobjedu. Običaj je nositi maslinove grančice u svoje domove da bi podsjećale kako je Isus svojom mukom, smrću i uskrsnućem stekao život s Bogom, život u milosti.

Službeni latinski naziv Nedjelja palmi o muci Gospodnjoj potječe od jeruzalemskih kršćana koji su se od 4 .st. skupljali popodne na Maslinskom brdu, tu slavili produženo bogoslužje riječi te uvečer u procesiji, s granama palme ili masline u ruci, ulazili u Jeruzalem. Time su vjernički ponovno uprisutnjivali Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem pred početak muke. Običaj se širio s vremenom po Europi, gdje su vjernici upotrebljavali zelene grane i drugih drveća te ih nakon sudjelovanja u bogoslužju stavljali u svoje domove ili na polja sa željom da Bog od njih odgoni zle sile i nevrijeme. S vremenom je uveden liturgijski blagoslov tih grančica na Cvjetnicu pred svečani ophod kako bi postalo očitije da zaštitna moć zelenih grana proizlazi iz blagoslova Crkve, a ne od nekih magijskih sila.

Mi u procesiji, danas, ponavljamo gestu oduševljena naroda koji je pratio Gospodina, pri njegovom ulasku u Jeruzalem. Nosimo maslinove grančice i pjevajući idemo za Isusom da mu izrazimo svoju privrženost i odanost. No, Cvjetnica ima dvojako značenje. Prvo, mnoštvo je Isusa slavilo kao pobjednika. Ali na Veliki petak, samo pet dana poslije, ta ista masa, raspaljena krivim optužbama Isusovih neprijatelja, vikala je „Raspni ga, raspni ga!“ Isus je dobro znao kako će se mnogi za samo nekoliko dana okrenuti protiv njega. Prvi dio slavi Isusa s cvijećem, a drugi dio s trnjem. Tako nas Cvjetnica uvodi u tajnu Velikog petka .

MISNA ČITANJA

Prvo čitanje Iz 50, 4-7

Lica svojeg ne zaklonih od pogrda, ali znam da se neću postidjeti.

Ovaj odlomak srž je treće pjesme o Sluzi Patniku u Izaijinoj knjizi. U prvoj pjesmi Bog predstavlja Slugu kao svoga miljenika (Iz 42, 1-9), u drugoj Sluga govori o svome proročkom zvanju (Iz 49,1-6), u trećoj se Sluga žali na teškoće u vršenju proročkog poziva (Iz 50, 4-9), u četvrtoj Sluga biva nasilno ubijen a Bog njegovu smrt okreće u izvor blagoslova za sve (Iz 52, 13 – 53, 12).

U ovom odlomku Sluga zahvalno priznaje da mu je Bog dao “jezik vješt” u krijepljenju umornih i naviještanju poruke spasenja među sužnjima u Babiloniji. Međutim on je najprije Božji učenik koji već ranom zorom sluša riječ Božju, o njoj razmišlja da bi je kasnije mogao drugima prenositi i tumačiti. Kad kaže da mu je Bog otvorio uši a on nije uzmicao, Sluga podsjeća na intimni doživljaj poziva koji je bio tako snažan da mu se nije mogao oduprijeti unatoč očekivanom osporavanju. Bog ga je ne samo pozvao nego i nadahnjivao u proročkom djelovanju, a to je djelovanje njegovim zasužnjenim sunarodnjacima moglo izgledati kao rušenje vjerske tradicije. Ovaj Sluga slika je Isusa koji stoji pred smrtnom osudom ako ne povuče svoje tumačenje Božje riječi i ne ublaži svoju kritiku okamenjenih vjerskih institucija u vlastitom narodu. Iako ga čeka nasilna smrt, ni on se neće smesti ni postidjeti, jer vjeruje da će Bog njegovu patnju pretvoriti u izvor blagoslova za sve ljude.

Drugo čitanje Fil 2, 6-11

Ponizi sam sebe… zato Bog njega preuzvisi.

Ovaj odlomak iz drugog poglavlja Poslanice Filipljanima himan je u čast Kristu, kao trajnoj slici Božjoj, koji se ponizio uzevši pravo ljudsko tijelo i pristavši na smrt na križu. Pavao je uvrstio ovaj himan u svoju poslanicu radi pouke o vjerničkoj poniznosti i međusobnom podnošenju. Pravi uzor u poniznosti jest Krist ponižen utjelovljenjem, kojim je uzeo “lik sluge”, i križem, na kojem se pokazao poslušnim Ocu “do smrti na križu”.
Isusova se poniznost sastojala ne samo u prihvaćanju da živi kao običan čovjek nego i u mesijanskom djelovanju među galilejskim seljacima, ribarima i trgovcima, u prijateljskom postupanju prema grešnicima, u ozdravljenju malih ljudi kojima drugi nisu htjeli ili nisu mogli pomoći. Nasilna smrt uslijedila je kao prirodan produžetak i potvrda svega onoga što je činio i govorio objavljujući dobrotu Božju prema svima ljudima. Zato ga je, kaže himan i Pavao s njime, Bog preuzvisio. Iz tog uskrsnog i proslavljenog stanja Krist može spašavati sve ljude. Upravo zato imaju se pred njim prignuti anđeli na nebu (nebesnici), ljudi na zemlji (zemnici) i pokojnici (podzemnici). Svi oni kliču sa zajednicom krštenih: “Isus Krist jest Gospodin!” Priznavati Isusa Gospodinom znači vjerovati da je sada u proslavljenom stanju s Bogom te da može spašavati one koji se vjerom oslanjaju na njega i krštavaju u njegovo ime.

Evanđelje Mt 26,14 – 27,66

Muka Gospodina našega Isusa Krista.

Matej je u svojoj povijesti muke više od ostalih evanđelista istaknuo nastajanje Crkve pod križem. Samo on ima u povijesti muke zgodu o smrti Judinoj (27, 3-10). Kad je Juda opazio da Isus neće učiniti čudo u prilog sebi te da mu predstoji sigurna nasilna smrt, vraća novac dobiven za izdaju i oduzima sebi život. Iako je – kao Petar koji je izašao nakon izdaje van i gorko zaplakao u znak spremnosti na obraćenje – znao da Isus nije zlopamtilo te da rado oprašta, nije smogao snage za ponizno kajanje. Matej bilježi da se po njegovoj izdaji ostvarilo proročanstvo o odbačenom vođi (usp. Zah 11, 12-13 i Jr 32, 6-9). Time se raskida savez između Boga i njegova naroda Izraela te otvara mogućnost za sabiranje pogana u novi narod Božji. Sam potres, razdiranje hramskog zastora i uskrsnuće mrtvih znakovi su kojima Božja priroda prati umiranje nevinog pravednika, kidanje Starog saveza i nastajanje Crkve kao zajednice Novoga saveza. Matej ne čeka uskrsno jutro da navijesti novi život uz Krista. On povezuje otajstvo križa i uskrsnuća.

Ovakva povijest muke prema Mateju podsjeća nas najprije da je Crkva sastavljena od obraćenih grešnika poput Petra. Tko doživi svoju moralnu slabost i vjeruje kako mu Bog u Isusu oprašta, može u Crkvu ući i u njoj ponizno ustrajati. Nadalje, Crkva su svi oni koji se sabiru oko križa Isusova -Židovi i pogani. Isus je središte Crkve. To nikada ne smijemo smetnuti s uma, osobito u ovim danima Velikog tjedna.
Mi običajem blagoslova grančica i slušanjem izvješća o muci Isusovoj pripravljamo svoj duh da što bolje i dublje proživimo Veliki ili Sveti tjedan muke Isusove. A grančice koje nosimo svojoj kući vanjski su izražaj te vjere. Trudimo se proživjeti ovo najsvetije vrijeme cijele liturgijske godine u sabranosti i većoj vjernosti Gospodinu!

Prethodni članak:

Slijedeći članak: