Ova nedjelja govori o ljudskom radu, rezultatima rada koji donosi umor, a nakon čega je prijeko potreban odmor. Tko brine za čovjeka, za njegov rad i odmor? Brine Isus, On je stalno u službi ljudi – kao Dobri Pastir. Isus prvenstveno brine za svoje apostole, ‘onda’ kada su se vratili sa svog prvog misionarskog puta, ali brine za njih i danas, kao i za sve nas – sva Božja stvorenja.
Prvo čitanje (Jr 23, 1-6)
U religioznom, političkom i društvenom razvoju Izraela, proroci su imali značajnu ulogu. Tri su glavne značajke starozavjetne religije koje povezuju sve proroke: jednoboštvo, ćudoređe i iščekivanje Spasitelja.
U današnjem prvom čitanju, Bog preko proroka Jeremije osuđuje Pastire – Vođe naroda, koji su loši pastiri i vođe: „Jao pastirima koji upropaštavaju i raspršuju ovce paše moje.“ Bog poručuje narodu da će se on, staviti na čelo izabranog „ostatka“ svojega naroda. On sam će biti pastir svojih ovaca.: „Vi ste raspršili ovce moje…Zato ću se ja sada pobrinuti za vas zbog zlodjela vaših…i sam ću skupiti ostatak svojih ovaca…i vratit ih na ispaše njihove.“ Ovaj izvještaj proroka Jeremije jasno donosi mesijanski navještaj, koji današnja liturgija povezuje s Isusom. „I podići ću im pastire da ih pasu, te se ničega više neće bojati, ni plašiti…podići ću Davidu izdanak pravedni… bit će mudar i činit će pravo i pravicu u zemlji…Gospodin, Pravda naša.“ To mesijansko proročanstvo u punini je ostvareno u Isusu – Dobrom Pastiru. A ovaj je navještaj ostvaren u Isusu kojega danas na najbolji način donosi Markovo evanđelje.
Drugo čitanje (Ef 2, 13-18)
Apostol Pavao brine za zajednicu u Maloj Aziji. Štiti ih od krivovjerja i upućuje Poslanicu u više gradova Male Azije. Poslanica je napisana za vrijeme Pavlova sužanjstva u Rimu. Glavna misao Pavlove Poslanice Efežanima je Isus Krist. On smatra potrebnim i uvijek iznova uporno potvrđuje kako je Krist središte i svrha otkupljenog stvorenja. Temeljna misao čitave poslanice je povezanost svih otkupljenih u Crkvi, Kristovu tijelu. Krist na križu, raširenim rukama, grli cijeli svijet. Za Pavla taj je svijet uvijek razdijeljen: na Židove, kao izabrani narod i Nežidove, sve druge ljude. Cijenom svoje smrti, svojim sebedarjem Ocu za cijeli svijet, Isus razdvojeno čovječanstvo zbližava. Srušio je svaku pregradu, svaku razdvojenost.
Ono što sada određuje Božji narod jest sam Krist koji je … „sazdao jednoga novog čovjeka te obojicu u jednome Tijelu izmiri s Bogom po križu, ubivši u sebi neprijateljstvo.“ „Novi čovjek“ slika je novoga čovječanstva što ga je Bog iznova stvorio. Tijelo u kojemu su svi izmireni je Kristovo vlastito tijelo, a onda i Tijelo – u kojem su okupljeni i pomireni svi udovi, a to je Crkva.
Evanđelje (Mk 6, 30-34)
Današnje Markovo evanđelje govori o Isusu – našem dobrom Pastiru. „ Jao pastirima koji upropašćuju i raspršuju ovce paše moje“ (Jr 23,1). Ovim riječima, preko proroka Jeremije u današnjem prvom čitanju, Bog osuđuje nesavjesne, zle pastire, vođe i učitelje svoga naroda. I Bog obećava da će se on sam pobrinuti za svoj narod, za svoje ovce. Poslat će im pravoga Pastira Mesiju, Sina svoga Isusa Krista koji će pasti ovce i tražiti izgubljene. On će raspršene ovce skupiti oko sebe i poučavati ih.
Isus – naš dobri pastir: Mesija, Spasitelj, pastir ljudi. Onima koji su gladni njegove poruke on žrtvuje svoj odmor i svoj mir da im navijesti istinu koja hrani i oslobađa. Nakon propovijedanja učenici se vraćaju k Isusu – ne samo da bi ga izvijestili što su učinili, nego da bi okrijepili svoje djelo propovijedanjem, a tijelo i dušu u prisutnosti Isusa. Preobražajni susret s njim, nazvan počinkom, liječi od neuspjeha, ali i od krivih uspjeha, od zamke slave i časti kojom mnoštvo zarobljava propovjednike Riječi. Slici učenika okupljenih oko Isusa evanđelist suprotstavlja mnoštvo koje hrli za njim: „bijahu kao ovce bez pastira.“ Ta je slika snažna opomena današnjem čovjeku. Metafora ne govori o ovcama bez hrane, bez pašnjaka ili bez izvorske vode, nego o ovcama bez pastira. Isus se sažalio nad ljudima koji lutaju bez smisla i istine o sebi. Imati pastira znači pripadati nekome, imati dom, nalaziti smisao svakodnevnog hodanja po pašnjacima. Samo odmor u Bogu daje smisao našem „trčanju.“