18. NEDJELJA KROZ GODINU (B)

od Kristina na 26.07.2024

I ove nedjelje nastavlja se razmatranje 6. glave Ivanovog evanđelja o kruhu života: Nakon čuda umnažanja vidljivo je  neshvaćanje  – narod je vidio čudo ali ne i poruku: vidjeli su znak ali ne i ono što on označava. Kruh koji im je dan znak je kruha života –  Isusovo učenje koje vodi k otkrivenju Oca.

Njegova misija je privući ljude natrag na svome Ocu. Kroz sljedeće nedjelje vidjet ćemo da je  ljudska glad usmjerena prema čudu, a ne prema Božjoj riječi  i prisutnost svog jedinog Sina. Za nas, narod Novoga saveza, ova čitanja trebaju biti poticaj  na razmišljanje kako primamo Gospodina u Euharistiji. Jesmo li mi nahranjeni samom njegovom prisutnošću, tako da sva glad i žeđ u našem životu ima  odgovor u  Onome koji je Kruh Života?

 Prvo čitanje (Izl 16,2-4. 12-15)
Učinit ću da vam daždi kruh s neba.

Vrijeme prolaska odabranog Božjeg naroda Izraela pustinjom bilo je vrijeme velike Božje kušnje i odgoja. Narod je bio uvijek sklon da kod prvih poteškoća požali za Egiptom, koliko god je ondje život bio ropski težak; i da izgubi povjerenje u vodstvo Mojsija i Arona i – što je još gore – povjerenje u ljubav i postojanu brigu samoga Boga za svoj narod. Zato su uvijek bili u napasti da svoje povjerenje potraže opet u samima sebi, makar su toliko puta iskusili da si nisu kadri pomoći. Hebreji u pustinji dobro su osjećali svoju nemoć, i čekali su hranu od Boga koji je uvijek vjeran i brine se o svome narodu.

Bog odgovara darom prepelica. I u naše dane u proljeće i u jesen lete jata ptica preko Sinajskog poluotoka na jug Afrike. Kad zapuše nepovoljan vjetar, ptice od umora u jatima slijeću na pustinjski pijesak i ne mogu se lagano ponovno dići. Tada ih je lagano uloviti. Božja providnost očitovala se u tome što su ptice popadale u pijesak upravo kad su Izraelcima najviše trebale za hranu.
I čudo s manom je prirodna pojava. Mana je plod tamariska u Palestini i na Sinaju, i to tamariska koji je stablo i grm. Botaničari su je davno proučili te dali znanstveni naziv drvetu na kojem ona nastaje tamarix mannifera. Čudo je u pojavi mane u doba kad su je Izraelci trebali. U ovim neuobičajenim izvorima prehrane Božji je narod vidio brigu Božju za pojedince i zajednicu. U kasnijoj povijesti Izraela mana je postala simbol duhovne brige Božje, duhovne hrane kojom Bog hrani svoj narod.

Drugo čitanje (Ef 4,17. 20-24)
Obucite novog čovjeka, po Bogu stvorena.

Pavlova Poslanica Efežanima utvrđuje ih u vjeri u Isusa Krista. Kršćani su u ondašnjim prilikama provodili život različit od pogana. Tko je sposoban da prihvati u samome sebi Krista kao »dar života«, on je već »novi čovjek« o kojem govori sv. Pavao kada nas poziva da  odložimo »prijašnje ponašanje, starog čovjeka, koga varave požude vode u propust«, a da se obnavljamo »duhom svoje pameti« i obučemo »novog čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine«

Tko se opredijeli za Krista, on se mora odreći grešnog načina života i svih zavodljivosti »svijeta grijeha« da bi bio spreman na neprestanu obnovu svojega života u Duhu Svetome. Ne može se vjerom pristati uz Krista, a ne promijeniti samu strukturu svojega bića i način svojega života. Tko god se povjeri Isusu Kristu mora se obnoviti i preobraziti u novo biće, jer je On »kruh života« koji silazi s neba od Boga da bi dao život svijetu. Oni koji uz Krista prianjaju vjerom moraju živjeti Božjim životom. Stoga vjera, dar Božje milosti, preduvjet je da prihvatimo Isusa kao »živi kruh« i izvor vječnoga života u nama.

Evanđelje (Iv 6, 24-35)
Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti.

Današnje Evanđelje sadrži početak dugačkog govora o kruhu, koji slijedi poslije čudesnog umnoženja kruha. Umnoženje kruha bilo je jasan znak kojim je Isus želio izreći nešto bitno. No, ljudi koji su išli za njim nisu shvatili taj znak. Njima je stalo samo do toga da se nasite i to u materijalnom pogledu. Za njih je Isus bio Mesija, ali Mesija koji bi imao biti politički vladar i čija bi ih vladavina trebala osloboditi od materijalnog siromaštva i političke nevolje izazvane osvajanjem od strane rimskog carstva.

Događaje Staroga Saveza iz prvog čitanja treba imati pred očima da bi se bolje shvatilo »čudo umnažanja kruha« koje je Isus učinio, jer sami Židovi upliću na to razgovor o »mani« kojom je Bog u pustinji čudesno hranio svoj narod. Isus to potvrđuje i kaže: »Zaista, zaista kažem vam: nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istiniti; jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.« (Iv 6,32-33).  Isti Bog, Otac, koji je onda bio na djelu i tada nahranio svoj narod onom prolaznom hranom, sada u samome svojem Sinu pruža novi, nepropadljivi „Kruh” koji „silazi s neba” i daje život svijetu.

A kad su Židovi zatražili »toga kruha», Isus im sasvim jasno odgovori: »Ja sam Kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada« (Iv 6,35).

Svaki čovjek, a da to i ne zna, osjeća glad i žeđ za Bogom koju može utažiti jedino Krist – kruh pravoga života – kojega je Otac opečatio pomazanjem Duha Svetoga. Isus Krist je ta hrana, taj »kruh života« kojega Bog Otac šalje svome narodu i svakome čovjeku dobre volje da bi dao život svijetu. Kruh Božji” je dakle osoba Isusa Krista, utjelovljena Božja riječ koja nam daje pravi život i utažuje našu žeđ za istinom.

MISNA ČITANJA

Prethodni članak:

Slijedeći članak: