ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA (A)

od Kristina na 15.12.2019

 

ČITANJA:
Iz 7; 10-14
Rim 1,1-7
Mt 1,18-24

Liturgija četvrte nedjelja došašća podsjeća nas na ispunjenje mesijanskih proročanstava na Isusu. Isus je obećani Mesija zato što se na njemu ostvaruje proročanstvo o Emanuelu, što je sin Davidov po tijelu. 

Prvo čitanje – Iz 7, 10-14  

U prvom čitanju Izaija najavljuje Emanuela kao trajni znak Božje prisutnosti među ljudima. Ova Izaijina propovijed održana je na kraljevskom dvoru Ahaza, Davidova potomka u Jeruzalemu u vrijeme tzv. sirijsko-efrajimskog rata oko 733-732. pr. Kr. Sirijski kralj Resin i sjevernoizraelski kralj Pekah zaratili su s Ahazom zato što im se nije htio pridružiti u protuasirski savez (usp. 2 Kr 16). Izaija je u vrijeme opsade Jeruzalema molio Ahaza da ne sklapa savez s Asircima te obećavao da zavjerenici neće osvojiti sveti grad. Ahaz se izjasnio da “neće iskušavati Gospodina”  tražeći znak sigurne Božje pomoći. Više se oslanjao na oružje i pomoć pogana nego na Božje obećanje dano po proroku. U tom povijesnom kontekstu Izaija obećava da pomoć neće doći od vojskovođa i kraljeva, nego od potomka mlade žene koja je već trudna.

Drugo čitanje – Rim 1, 1-7

Ovaj odlomak izražava uvjerenje prvih kršćana da je Isus Sin Davidov ali i Sin Božji. Ovo je naslov i pozdrav poslanice, upućene zajednici koju Pavao nije osnovao i kojoj se nije osjećao poglavarom. Iako piše rimskim kršćanima, koji su pretežno poganskog podrijetla, Pavao ističe da je to Evanđelje Bog unaprijed obećavao “po prorocima”. Bit je evanđelja: “… o Sinu svome, potomku Davidovu po tijelu, postavljenu Sinom Božjim, u snazi, po Duhu posvetitelju, uskrsnućem od mrtvih.”  

Kristov dolazak na ovaj svijet i ostvaruje se samo velikodušnom suradnjom svih onih koji vjeruju u njegovu ljubav. Stoga apostol Pavao na sličan način u nepokolebljivoj vjeri u Krista svjedoči svima nama da nam se Bog darovao kao Spasitelj. U tu svrhu on i od nas traži vjeru u Božju nazočnost i djelovanje. Traži se vjera koja će u riječima sv. Pisma i u znakovima kruha i vina prepoznati živoga Boga koji spasava. Među nama je Emanuel nazočan i djelatan. Zato apostol širi Evanđelje o Božjem Sinu kako bi svi narodi postali poslušni vjeri od Boga objavljenoj na hvalu i slavu njegova imena.

Evanđelje – Mt 1, 18-24

Čitavo današnje bogoslužje usredotočeno je na rođenje Mesije koji dolazi da nas spasi i da bude Bog s nama: Emanuel. 

Bog silazi, dakle, u vrtlog ljudske povijesti da spasi ljude i da u svemu bude nama jednak, Sam Bog dolazi spasiti svijet. Zato će se Mesija roditi kao čovjek i bit će zaista jedan od nas, jer nas jedino tako može spasiti i dovesti Bogu. Znak o kojem govori prorok Izaija jest, dakle, čudesno rođenje Mesije, koji će biti sin Djevice. Tako će Bog koji je vjeran svojim obećanjima održati lozu Davidovu na kraljevskom prijestolju. Ali to neće biti ljudsko djelo nego Božje, jer Mesija će biti čisti dar Božji koji dolazi k nama na otajstven i paradoksalan način: tj. Djevičanskim začećem i rođenjem.

Današnje evanđelje nam pokazuje ostvarenje toga čudesnoga »znaka« proroka Izaije u djevičanskom začeću po Duhu Svetome i rođenju Isusovu od Djevice Marije. Sve što se zbilo u vrijeme Isusova utjelovljenja i rođenja dogodilo se »da se ispuni što Gospodin reče po proroku: „Evo, Djevica će začeti i roditi sina i dat će mu ime Emanuel” što znači: Bog je s nama.« (Mt 1,22-23).

Sin Božji se utjelovio da spasi svijet i da posveti čovjeka. On je pravi Bog i kao Božji Sin rodio se od Djevice Marije i postao je pravi čovjek. I tako je Bog nepovratno ušao u čovjekovu povijest i ostvario svoja obećanja. Spasenje je istinsko i konačno. Zato se za Marijinu suradnju u Božjem utjelovljenju tražila potpuna čistoća i svetost, posvemašnja poniznost i dragovoljna predanost njegovim planovima spasenja ljudi. U vjeri su Marija i Josip doživjeli znak »Djeteta rođenog u Betlehemu kao Emanuela koji je ostvarenje Božjih obećanja. Koliko se u svemu treba diviti Mariji, koja svu svoju sudbinu pa i vezu s Josipom prepušta jedino Božjoj Providnosti, slično je vrijedna hvale razboritost i pravednost Josipova u najtežem času njegova života. Ujedno nam njegova tjeskoba i način kako je do tada postupao bjelodano svjedoče o djevičanstvu Marije i Josipa. Stoga je i zaslužio da doživi novo Navještenje Gospodnje u kojemu je doznao ne samo za neshvatljivo dostojanstvo svoje svete Zaručnice, nego i za svoju uzvišenu ulogu, najveću poslije Marijine, da bude čuvar Bogorodice i kao njezin zakoniti suprug skrbnik samoga Božjega Sina. Zato se njemu ukaza u snu anđeo Gospodnji i reče mu: »Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.« (Mt 1,20-21) Nikada prije ni poslije nije neki Božji glasnik donio na svijet takvu poruku kao tim svetim nazaretskim zaručnicima.

Veliko se otajstvo dogodilo u božićnoj noći u Betlehemu, ali ono je započeto u Nazaretu, gdje je pod skrbništvom svetog svjedoka Josipa, Božji Sin u krilu Djevice Majke Marije uzeo naše ljudsko tijelo. Tako su Marija i Josip omogućili Bogu da dođe na svijet u Isusu Kristu.

 

 

Prethodni članak:

Slijedeći članak: