SVETA FAUSTINA – povodom hodočašća u Poljsku
5. listopada spomendan je sv. Faustine Kowalske. Budući da se bliži naše hodočašće u Poljsku gdje ćemo, između ostalog, posjetiti i svetište Milosrdnog Isusa u kojem je sv. Faustina živjela i umrla, donosimo kratki prikaz njezinog života.
Rođena je 1905. pod imenom Helena. Bila je treće dijete u siromašnoj poljskoj obitelji s desetero djece. S dvadeset godina stupila je u kongregaciju Naše Gospe od Milosrđa, nakon neuspješnih pokušaja s drugim samostanima. Redovničko ime joj je Marija Faustina.
Tijekom 13 godina, koje je provela u kongregaciji, imala je brojne izvanredne milosti poput dara kontemplacije, skrivene stigme, apsolutne intuicije, proricanja, prostorno i vremenski udaljene vizije, pogotovo umirućih grešnika, čitanje u ljudskim srcima, mistične zaruke sa Spasiteljem, pri čemu je dosegla vrhunac sjedinjenja s Bogom na zemlji. Apostol je Božjeg milosrđa i veliki molitelj za spas grešnika koje nije nikada ispuštala iz svojih molitava i prošnji samom Isusu.
Isus je nadahnuo sv. Faustinu da svijetu približi i navijesti Božju ljubav, da izmoli Božje milosrđe za cijeli svijet, između ostaloga po novim oblicima štovanja Božjeg milosrđa preporučenim od Isusa: slika milosrdnog Isusa s potpisom: “Isuse, uzdam se u Tebe”.
Ta čudotvorna slika koju je sam Isus osobno zahtijevao da se naslika po napucima sv. Faustine i raširi po cijelome svijetu, jedna je njegova vizija kojom se često prikazivao Faustini,a prikazuje milosrdnog Isusa iz čijeg srca izlaze zrake u vidu krvi i vode i izlijevaju se na cijeli svijet. Sam Isus je obećao štovateljima ove slike i ove pobožnosti:
“Obećavam da se duša koja bude štovala ovu sliku neće izgubiti. Već na ovome svijetu obećavam joj pobjedu nad neprijateljima,posebno pak u smrtnom času.”
Svetkovina Božjeg milosrđa na prvu nedjelju nakon Uskrsa, krunica Božjeg milosrđa, molitva u sat milosrđa (15 h) i širenje štovanja Božjeg milosrđa spadaju joj u najveća djela kojima je zadužila čovječanstvo i stekla status svetosti. Isus joj se ukazivao gotovo kroz cijeli redovnički život,sve do smrti o čemu je pisala u knjizi: „Dnevnik Faustine Kowalske”, i nevjerojatna je ostavština ljudima do kraja svijeta. Pisanju knjige se opirala i u svojoj poniznosti je nije htjela pisati,ali na inzistiranje samog Isusa je bilježila njihove razgovore u 5 “malih bilježnica” kako ih je sama zvala.
Umrla je u samostanu Krakow Lagiewniki, 5. listopada 1938. Prijateljstvo i intima sa Isusom,kao i jasnoća smisla patnje vide se veličanstveno u času njene smrti kada je,umiravši dugo i mučno od tada neizlječive tuberkuloze na kraju uzviknula:”Gospodine,nadišli ste sva moja očekivanja!”Papa Ivan Pavao II. proglasio je Faustinu blaženom 18. travnja 1993., a svetom u Rimu 30. travnja 2000. riječima: „Krist te izabrao da cijelom svijetu naviještaš njegovo nedokučivo milosrđe”. Potaknut mističnim napucima iz knjige sv.Faustine,Ivan Pavao II je ustanovio blagdan božanskoga milosrđa na Bijelu nedjelju na koju je i blaženo umro 2005. kao predvodnik i najveći štovatelj pobožnosti milosrdnog Isusa.
Zaštitnica je djece, siromašnih obitelji, kućnih pomoćnica, kuharica i kuhara, vrtlara, portira, djevojaka i mladića koji žele u samostan te poljskog grada Lodza.
DEVETNICA BOŽANSKOM MILOSRĐU
KRUNICA BOŽANSKOM MILOSRĐU
ZAZIVI BOŽANSKOM MILOSRĐU
*************************************************
27. NEDJELJA KROZ GODINU (B)
Post 2, 18-24
Heb 2, 9-11
Mk 10, 2-16
Liturgija ove nedjelje govori o obitelji, braku, zajednici muškarca i žene.
Obitelj je izvor svih ljudskih zajednica. Za izgradnju svake ljudske i crkvene zajednice, a pogotovu za izgradnju obitelji apsolutno je potrebna ljubav. Ljubav ima svoj početak u Bogu i od Boga proizlazi. Ljudsko je biće stvoreno kao muško i žensko. Čovjeka i ženu je Bog stvorio i združio. U pogledu Božjih nauma bračno je zajedništvo iznad svakog ljudskog zakona. Po Bogu: brak razrješuje samo smrt.
Prvo čitanje (Post 2,18-24)
U ovom odlomku iz knjige Postanka Bog čovjeku stvara družicu, ženu – od rebra što ga je uzeo čovjeku. Tek u ženi čovjek otkriva svoj par, biće sebi blisko, svoj drugi »ja«. Kao što je rebro dio čovječjeg tijela, tako je i žena, iako različita od čovjeka, predodređena da skupa s njime čini jedno tijelo. Bog je znao da muškarac, Adam, sam ne znači ‘ništa,’ kao što i sama žena, također ne znači ‘ništa.’ Za Božji beskonačni život na zemlji, jednako su potrebni oboje: i muškarac i žena oni zajedno, stvaraju, produžuju, reproduciraju, Božji svijet. Oni su Božja stvarnost, sam Bog, Otac. Muškarac i žena, tek kao ljudski par predstavljaju vrh stvaranja. Tako ženidbena ljubav i bračni život ulazi u vrhunski plan Boga Stvoritelja. Njihova uzajamnost i upućenost jednog na drugo jača je od krvne srodnosti pa čak i od ljubavi prema ocu i majci.
Drugo čitanje (Heb 2,9-11)
Odlomak poslanice Hebrejima (2. čit.), koja dolazi iz teoloških krugova sv. Pavla, gleda u Kristovu utjelovljenju sjeme Uskrsa, kada Isus biva ustoličen kao Veliki svećenik, spasitelj i zagovornik. Utjelovljenje i muka imaju svećenički značaj što izriče tipični glagol “učiniti savršenim” svećeničkog posvećenja. U muci Krist postaje čovjek u punom smislu, dostigavši tako puninu utjelovljenja: “premda je Sin, iz onoga što prepati, naviknu slušati i, postigavši savršenstvo, posta svima koji ga slušaju začetnik vječnog spasenja – proglašen od Boga Velikim svećenikom”. (Heb 5, 8-9)
Evanđelje (Mk 10, 2-16)
Obitelj, koju je Bog ustanovio radi čovjekove sreće, često je podijeljena grijesima svojih članova. Zato Isus, nastupajući kao Učitelj sa svim autoritetom većim od Mojsija, uzima u zaštitu ljudsku ljubav i svodi je na božanska utemeljenja. Mojsijevo »dopuštenje« rastave braka tumači kao nužno zlo, koje se, bez sumnje, protivi prvotnom Božjem naumu o ženidbenoj ljubavi. Stoga čitavo pitanje o braku i ženidbi rješava ne polazeći od Mojsija nego od Boga Stvoritelja. Zato Isus farizejima, koji su ga htjeli iskušati o pravovjernosti njegove nauke o bračnoj ljubavi, odgovori: »Zbog okorjelosti srca vašega napisa vam on [Mojsije] tu zapovijed. Ali na početku stvaranja Bog ih stvori muško i žensko. Stoga će čovjek ostaviti oca i majku, da prione uza svoju ženu i dvoje njih bit će jedno tijelo. Tako više nisu dvoje nego jedno tijelo. Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!« (Mk 10,5-9)
Isus, dakle, uzima u zaštitu ljudsku ljubav i svodi je na božanska utemeljenja i na prvotnu Božju zamisao. Zaštićuje ženu od samovolje muževe i muža od ženine nevjere. On vraća ženi jednako dostojanstvo kao što ga ima muž. U braku su oni jednakih prava i jednakih dužnosti. Za oboje vrijedi isti zakon vjernosti. Uzajamna pripadnost muža i žene temelji se na stvoriteljskoj volji Božjoj i nema ljudske vlasti koja se u to smije miješati.
Isus daje tri temeljne oznake kršćanskog braka: jedan muž i jedna žena do smrti; uzajamna vjernost do smrti; rađanje djece. Sve to bračni drugovi mogu ponijeti i izvršiti uz čvrstu vjeru i veliku ljubav. Isus nas poziva na vjeru i ljubav koja je jača od svih životnih neugodnih iznenađenja, prepreka i poteškoća.
