MISNA ČITANJA
Pnz 26,4-10
Rim 10,8-13
Lk 4,1-13
Pepelnicom je započelo razdoblje Korizme. To je vrijeme obraćenja i pokorničke priprave u molitvi i postu za najveći blagdan naše kršćanske vjere – Uskrs. Uskrsnuće Gospodnje je najvažnija svečanost naše vjere, jer taj događaj posvećuje i daje smisao svim drugim svečanostima.
Zbog toga je potrebno da se svi pripravimo na dostojan način tom blagdanu nad blagdanima kršćanstva, čisteći se od svih grijeha i ljaga, tako da bi sam Gospodin mogao ponovo uskrsnuti u nama i mi skupa s njim na jedan novi život.
Radi toga je Korizma jedan liturgijski period jako strog i duboko obavezan; to je dugi »hod« čišćenja i priprave da bi mogli »dostojno sudjelovati« u punini preobražujućega »dara« Pashe, koji će nam Krist ponuditi kao najveći izražaj svoje potpune ljubavi.
VIŠE O KORIZMI
Biblijska čitanja pomažu nam shvatiti smisao i orijentaciju našeg korizmenog hoda.
Prvo čitanje iz knjige Ponovljenog Zakona, donosi ganutljivu ispovijest vjere što su Židovi činili prigodom žrtve zahvalnice o blagdanu Beskvasnih kruhova, odnosno prikazanjem prvih plodova obećane zemlje »kojom teče med i mlijeko«, a u koju je Bog »rukom jakom i mišicom ispruženom « konačno uveo svoj narod (usp. Pnz 26,4-10).
Takvim prinosom Izraelci su priznavali da sve što imaju, uključujući i sredstva životnog uzdržavanja, dolazi im od Boga; a pogotovu zemlja u kojoj stanuju je dar Svevišnjega.
Stoga je sasvim razumljivo da kratki pregled povijesti odabranog naroda koji je izricao darovatelj u trenutku stavljanja pred oltar prvine plodova zemlje, nije ništa drugo nego bogoslužni čin priznavanja izvanredne i posebne ljubavi Božje prema svome narodu. Izrael pritisnut nevoljama ropstva, vapio je Gospodinu, Bogu svome, i On ih je oslobodio znakovima i čudesima velikim.
Vjera zapravo nije ništa drugo nego molitva za pomoć upravljena Gospodinu Bogu koji nas jedini može spasiti i uvesti nas u svoje kraljevstvo. To je ono o čemu nam u Drugom čitanju govori sv. Pavao apostol u svojoj Poslanici Rimljanima gdje prepoznaje u pashalnom događaju jedini uzrok našega spasenja.Što nas spašava jest, dakle, unutrašnja vjera u Isusa Krista, ispovijedana također javno pred zajednicom i skupa s cijelom vjerničkom zajednicom Crkve.
Oslobođenje koje nam je Krist donio je mnogo veće i puno dublje u odnosu na ono što je Jahve izveo s Izraelom, jer je ponuđeno svim ljudima i dosiže dotle da slomi jaram smrti kao posljednjeg neprijatelja čovjeka. Ali i ovdje se traži da osjetimo tu »životnu« potrebu za spasenjem i da upravimo prema nebu naše povike za oslobođenjem.Samo tada nam može doći spasenje, jer »tko god u nj povjeruje, neće se postidjeti« (Rim 10,13)
Evanđelje Lk 4,1-13 koje nam opisuje dramatičan susret Isusa sa Sotonom, pomaže nam da najbolje shvatimo smisao Korizme kao vrijeme »kušnje i napasti« što pročišćuju duh i čine ga potpuno poslušnim volji Božjoj koja se očituje u pozivima i tajnovitim preokretima njegove Riječi.
Prilikom krštenja Isus je bio predstavljen kao Mesija te dobio od Oca uputu da ima biti skromni Mesija, poput Sluge patnika iz Izaijine knjige. Događaj današnjeg evanđelja uslijedio je odmah nakon krštenja. Na poticaj Duha Isus se sklonio u pustinju da se izbliza pripravi za mesijansko djelovanje. Luka na početku današnjeg događaja kaže da je Isus bio “pun Duha Svetoga” te da ga je Duh kroz 40 dana vodio pustinjom. Želio je u osami prihvatiti Božju vladavinu nad sobom prije nego što počne propovijedati obraćenje zato što se približilo Božje kraljevstvo ili vladavina. Kroz 40 dana proživljavao je ono što je Izrael proživljavao kroz 40 godina hoda pustinjom: ovisnost o Bogu koji hrani i štiti svoje vjernike.
U sve tri kušnje u pitanju je iskrivljena slika Mesije i Isusova poslušnost Ocu. Suprotno očekivanju sunarodnjaka, te vjerojatno nekih Židova i pogana u vremenu misijskog djelovanja Lukine Crkve, Isus nije Mesija koji bi činio čudesa u prilog sebi. On nije Sin Božji koji bi tako obavljao mesijansku službu da pod svaku cijenu zadivljuje izvanrednim djelima. Odbija napast kruha, vlasti i plivanja na lovorikama zato što svoj autoritet nikako ne želi upotrebljavati za bilo što drugo osim za ono radi čega je poslan. Isus odgovara citatima iz Ponovljenog zakona koji se odnose na prolaz Izraela kroz pustinju. Kao što su oni bili iskušavani u svojoj vjernosti Bogu savezniku, tako i on biva iskušavan. Oni su, međutim, podlegli a on se uspješno suprostavlja napasniku.
Sotona nije uspio zavesti Krista, jer On se potpuno vezao uz apsolutnu vjernost Riječi Božjoj koja je izražaj volje Očeve. Iza te Riječi Božje na koju se neprestano poziva Isus, stoji svemogući i svevišnji Bog koji zahtjeva da se samo njemu klanjamo i njemu jedinome služimo.
To je pouka za sve nas koju nam Isus u ovo vrijeme Korizme upućuje: nije dovoljno samo slušati Riječ Božju, nego je potrebno urediti naš život prema njezinim zahtjevima da bi se i u nama i s nama mogao ostvariti autentičan plan Božjeg spasenja. U tome nam je uzor Isus Krist, naš Gospodin Bog, koji se u pustinji postom i molitvom sprema za svoje mesijansko djelovanje.
