Prvu nedjelju nakon Božića Crkva slavi blagdan svete Obitelji: Isusa Marije i Josipa. Blagdan svete Obitelji zapravo je produženi Božić, jer je Božić sam po sebi „blagdan obitelji.“ Ovaj blagdan svjedoči najosnovniju činjenicu naše ljudske egzistencije – obitelj.
Čovjek je stvoren na sliku i priliku Božju. To znači da mu je Bog povjerio zajedništvo i sklad sa stvorenjem i učinio ga ‘stvoriteljem’ i upraviteljem svojih dobara. Bog nam se objavio kao obitelj, zajedništvo savršenog reda i ljubavi, zajedništvo Oca, Sina i Duha Svetoga. Božja Obitelj čini savršeni sklad i sreću. Sveta obitelj je Sveta, upravo zato, jer je dopustila da u njezin prostor uđe Bog – Ljubav povrh svega. Sveta Crkva želi da ta najsvetija Obitelj postane uzorom i idealom kršćanske obitelji. Ona želi da čitavo ljudsko društvo postane jedna velika i sveta obitelj Božja.
Blagdan svete Obitelji Isusa, Marije i Josipa uveo je u liturgiju božićnog vremena 1921. god. papa Benedikt XV.
Sveta Obitelj Isusa, Marije i Josipa danas poučava svaku kršćansku obitelj o temeljnom ljudskom stavu prije svega prema Bogu, a onda prema bližnjemu, odnosno prema svakom čovjeku.
O tome nam također govori i sveti Mudrac iz Knjige Sirahove (prvo čitanje) u kojem se vidi da se obitelj temelji na vjeri u Boga i na ljubavi i poštovanju njenih članova. Stoga se po Božjoj odredbi najprije preporučuje poštivanje roditelja. Toj se naravnoj dužnosti daje posve vjersko obilježje. Poštovanje roditelja oprašta grijehe i čini da Bog usliši molitve poslušne djece. Zatim se nabrajaju vremenita dobra koja slijede one koji poštuju roditelje: čeka ih blagostanje, uživat će u vlastitoj djeci i dugo će živjeti.
Na kraju se sinovima stavlja na srce da pomažu svoje roditelje i da imaju strpljenja s njihovim staračkim slabostima. A svaka ljubav i poštivanje roditelja bit će obilato nagrađeni Božjim blagoslovom, milostima i darovima.
To je ono najljepše i najbolje što se može poželjeti svakoj obitelji u naravnom redu.
Ali Bog je i obitelj podigao u vrhunaravno područje pa s tog stanovišta apostol Pavao (drugo čitanje) slika idealnu kršćansku obitelj koja se zaodijeva u Krista i njegove kreposti tako da ih ižaruje oko sebe. Veza svih tih kreposti je ljubav, a njihov je plod mir u srcu i mir u kući. Ljubav nam Kristova pomaže da nadvladamo sukobe i napetosti pa i u obitelji. Pomaže nam ujedno da širimo oko sebe praštanje, strpljivost i nježnost.
Evanđelje – Lk 2, 22-40
U Betlehemu je rođena obitelj, Sveta obitelj, kojoj temelj nije “krv” nego vjera. Obitelj koja živi posebno iskustvo, grubu stvarnost siromaštva i izgnanstva, obitelj koja se rađa u štali, koja mora seliti, ugrožena i progonjena od tirana ovog svijeta. O toj obitelji govori nam današnje Evanđelje.
Luka ne govori o “otkupljenju” Isusa, kako propisuje zakon (Izl gl. 13), nego da se “posveti Gospodinu”. Isus nije otkupljen kao što su sva ostala hebrejska djeca prvorođenci, izuzev prvorođenci Levijeva plemena, određeni za sveto bogoštovlje. On je onaj koji otkupljuje, on je Spasitelj, on je Sveti, posve posvećen Bogu.
I susret s jednim starcem može se pričiniti kao uobičajeno ozračje jednog rođenja, znak produljenja života u okviru jedne obitelji. Ovdje to nije slikovit i obiteljski prizor, nego proroštvo. Luka ističe djelovanje Duha Svetoga, koji je izvor proroštva: “Duh Sveti bijaše na Šimunu. Objavio mu Duh Sveti… Ponukan Duhom Svetim dođe u Hram. “
U tom Djetetu povijest dobiva novi smisao, stari Izrael (Šimun) svjedoči da je nada i Utjeha Izraela sada ostvarena i može reći: “Sad otpuštaš slugu svojega”. I otajstvo Djeteta je zacrtano u kratkom hvalospjevu: Isus je “spasenje”, “svjetlo naroda” kao Sluga Gospodnji (Iz 42, 6), “slava Izraela”, tj. živa prisutnost Gospodnja koja počiva nad Izraelom.
Svako dijete ima svoju budućnost i sudbinu, koja se postupno odvija i ostvaruje u muci i radosti, u veličini i slabosti. Isus ima svoju otajstvenu sudbinu. Luka vidi ostvarena dva Izaijina proroštva: “On će vam biti zamka i kamen spoticanja i stijena posrtaja” (Iz 8, 14). “Kamen odabran, dragocjen kamen, temeljac. Onaj koji u nj vjeruje, neće propasti.” (28, 16).
Kao Bog ovo Dijete postavljeno je “na propast i uzdignuće”, “za znak osporavan”. Za onog koji vjeruje u nj bit će pećina na kojoj može sigurno graditi svoje postojanje; za onog koji u nj ne vjeruje kamen spoticanja. Ovo Dijete je znak raspoznajni koji svakom otkriva njegovu tajnu i izvornu stvarnost.
Slijedi proročica Ana koja snagom Duha otkriva u Djetetu “otkupljenje Jeruzalema”. Dvoje staraca, predstavnici starozavjetnih proroka prepoznaju u Djetetu obećanog i željkovanog Mesiju Spasitelja, dok ga službeno židovstvo ne prepoznaje.
Luka završava ovaj izvještaj rastom Djeteta u galilejskom gradu Nazaretu. Isus je “rastao i jačao” kao i Ivan Krstitelj, kao i svako dijete. Ali Luka ističe ono što ga odvaja od drugih vršnjaka: “bio je pun mudrosti i milost je Božja bila na njemu”. Luka ističe dva božanska svojstva u Isusu: “Mudrost” što znači radikalnu otvorenost prema Bogu i bližnjemu, i milost, odnosno živu i blagotvornu prisutnost Božju. To će se otkriti u slijedećem događaju: Isus među učiteljima u Hramu.
