Služba riječi pete korizmene nedjelje daje nam smisao Isusove muke i smrti u kontekstu Novoga saveza. Teologija slave je simpatičnija od teologije križa. Međutim, nema proslave bez križa. Oboje su neraskidivo povezani u Božjem spasenjskom naumu.
Prvo čitanje – Jer 31,31-34
Bog preko proroka Jeremije naviješta savez koji će Krist jednom uspostaviti: novi, duhovni i sveopći savez, puno savršeniji od prvog jer neće se više upisivati izvan čovjeka na kamene ploče, nego u srce.
Tada će Bog od čovjeka tražiti vjeru koja proizlazi iz srca.
Zakon života bit će vlastita savjest, pojedinaca i zajednice, ispravno formirana od Boga samoga koji će govoriti preko usta svojega Sina i od njegova Sina koji nam govori u Crkvi svojoj koja je njegovo mistično tijelo.
Da bi nas uveo u taj novi savez koji je Bog htio konačno sklopiti s čovjekom, Krist je postao jedan od nas. Isus, Sin Božji, prihvatio je i smrt da bi sa svojom krvlju zapečatio ovaj »novi Savez« ljubavi između Boga i čovjeka.
Drugo čitanje – Heb 5,7-9
Ovaj odlomak Poslanice Hebrejima uvodi nas u današnje Evanđelje, ali upućuje i na Isusovu molitvu u Getsemanskom vrtu, gdje Isus moli Oca da bude spašen od smrti, naravno samo ako je to Očeva volja. Istaknuta je završnica Isusove agonije: Potpuna predanost Ocu i njegov dragovoljno izabrani stav duše; njegova muka i smrt na križu. Krist je u dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti „od smrti.“ Ovim se pokazuje njegova ljudskost, a kroz to i slabost. Otac uslišava njegovu molitvu, ali ne tako da ga poštedi smrti, već tako da ga kroz smrt dovede da uskrsnuća. Uslišan je zbog svoje vjernosti, pravednosti i poslušnosti „do smrti na križu.“
Svaki veliki svećenik, od ljudi uzet, od Boga je postavljen da prinosi darove i žrtve za grijehe (Heb 5,1). Tako i Krist ne proslavi sam sebe postavši svećenik nego ga proslavi Onaj koji mu reče: „Ti si Sin moj, danas te rodih“ (Heb 5,5). Po svojoj poslušnosti Ocu, Krist je postigao savršenstvo i …posta svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja.“ Krist je Veliki svećenik „po redu Melkisedekovu.“ Po njemu se ukida staro levitsko svećenstvo, vezano uz Arona i Zakon. On je viši od Arona. Isus Krist utjelovljeni je Sin Božji, kralj je svemira koji nadmašuje i same anđele.
Evanđelje – Iv 12,20-33
Grci iz današnjeg evanđelja koji traže Isusa početak su Kristove “proslave”, plod njegove smrti i uskrsnuća. Odgovor na njihovo pitanje kako postići spasenje prikazuje prispodoba o pšeničnom zrnu. Spasenje se postiže slijedeći Krista, preko križa, smrti i uskrsnuća. Zrno koje umire i donosi rod je Isus, Crkva i svaki učenik. Umrijeti i donijeti rod znači susresti Krista, biti Crkva, biti učenik. Isus prihvaća svoj “čas”, čas križa i uskrsnuća, čas rađanja Crkve i njezino poslanje. Isusova muka je proslavna muka. On će smrću na križu proslaviti Oca i tako svim ljudima pokazati koliko je vrijedan i kolike je ljubavi dostojan Bog.
Krist će se tom mukom i smrću pokazati kakav je On Sin i koliko je voljan ljubiti Oca i nas.
A sve je to nama ljudima tako teško shvatljivo, a još teže prihvatljivo. Stoga je potreban glas Boga Oca s neba koji jamči za ispravnost toga puta svojega Sina.
Otac nebeski će uskrsnućem proslaviti Sina svojega. Podižući ga iz groba, Otac će pred cijelim svijetom pokazati da mu je Isus Sin.
Iako smrt potresa svojom jezom i dušu Kristovu, On se potpuno predaje u ruke Očeve baš toga odlučujućeg časa za cijelo čovječanstvo.
Toga časa Spasitelj je sročio svoj i naš put križa kao put spasenja, svoj put smrti i ukopa kao put k uskrsnuću.
Svaki njegov učenik, svaki koji ga sluša i ljubi neka pođe za njim jer je to konačni put proslave.