Riječ Božja ovonedjeljnog Bogoslužja govori nam o tajanstvenom rastu kraljevstva Božjega u dušama i srcima svih onih koji se u poniznosti i ljubavi predaju u ruke Božje. Bog je strpljiv i njegova se volja uvijek ispunja na onima koji su mu otvoreni. Od nas Bog samo traži posvemašnje prianjanje uz njegovu svetu volju i vjernu suradnju s njime kako bi se to njegovo kraljevstvo razvilo u ljudskim dušama i srcima i preobrazilo sav svijet.
Prvo čitanje (Ez 17, 22-24) donosi prispodobu proroka Ezekiela o cedru. 
Cedar je kraljevsko drvo, prikladan da bude znak kraljevske moći. Kroz prispodobu o njemu želi narod ohrabriti i utješiti. U pozadini je razorenje Jeruzalema, nevjernog Izraela, sveopća katastrofa. Bog sada zakletvom potvrđuje obnovu Izraela. “S vrha cedra velikoga, s vrška mladih grana njegovih odlomit ću grančicu i posadit je na gori visokoj… Razgranat će se ona i postati cedar predivni… i sve ptice gnijezdit će se u sjeni grana njegovih.” Ova obnova plod je Božje dobrote. Obraćenje neće biti plod razmišljanja, nego činjenica promatranja i svjedočiti će kako Bog od mrtvog Izraela (drvo suho) čini narod veliki.
U drugom čitanju (2 Kor 5, 6-10) sv. Pavao govori o napetosti između sadašnjeg i budućeg vremena. Sadašnji život nije hod u gledanju nego hod u vjeri. Vjera je blago ali nije sigurnost posjedovanja. Mi živimo useljeni u tijelu i iseljeni od Gospodina koji je dostigao puninu svoje stvarnosti za sav svijet. Kršćanin shvaća stvarnost svoga položaja i najradije bi prešao iz stanja odvojenosti: “iseliti se iz tijela i useliti se k Gospodinu”. Ali izražava žarku želju da bude po volji Gospodina. Ne prezire sadašnjost, niti umanjuje vrijednost ovoga života, niti smatra ovozemno stanovanje tamnovanje duha (platonizam). I jedno i drugo je povezano, sadašnjost i budućnost, glavno je da omilimo Gospodinu. Sadašnji život je traženje, što ćemo sigurno naći u budućem životu. Pojaviti nam je se “pred sudištem Kristovim, da svaki dobije što je kroz tijelo zaradio – bilo dobro, bilo zlo”.
Evanđelje (Mk 4, 26-34) donosi dvije usporedbe. Prva o sjemenu koje samo od sebe raste bačeno u zemlju. Bog stvaranjem zemlji daje tu moć. Čovjek ne zna kako nastaje, raste i dozrijeva sjeme bačeno u zemlju. Isus to primjenjuje na Kraljevstvo Božje. Ne ovisi o čovjekovu trudu, on može bdjeti ili spavati, sjeme samo od sebe raste i donosi plod. Dolazak kraljevstva je Božje, a ne ljudsko djelo. Ono je već prisutno u Isusu Kristu.
I druga prispodoba o gorušičnom zrnu, poslovično sitnom u Isusovo vrijeme, koje se razvije u razgranato stablo, nerazmjerno sjemenu, te se i ptice pod sjenom njegovom gnijezde. Na čuđenje sviju Kraljevstvo se širi i zahvaća sve narode svijeta.
U obje prispodobe naglašeno je da Kraljevstvo Božje nije plod čovjekova rada, nego Božjeg zahvata, iako ljudska nedostatnost služi za njegovo ostvarenje. Ono je već sada prisutno u Isusu Kristu, ono već sada raste i razvija se. Neprimjetne ali neodoljive sile biljnog života pomažu nam shvatiti Božje djelovanje. Rast kraljevstva ne ovisi o političkim, novčanim i kulturnim faktorima, nego od unutarnje snage koja djeluje u Crkvi, a to je sila Duha Svetoga. To ulijeva u nama vedrinu i nadu u pobjedu Kristova kraljevstva pa i u danima progonstva, kad nam se čini da je ono osuđeno na nestanak i na potpunu propast.
Kraljevstvo Božje je hod Boga ususret čovjeku. Naša molitva mora biti hvala, poklon i zahvala na tom daru, više nego molba i prošnja.
»Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju, sjeme klija i raste…« (Mk 4,26-27)
Riječ Božja posijana u naše srce raste i kad mi “spavamo”, i u našim rastresenostima i u ravnodušnostima. To je izvor naše nade i predanja u Boga. Nitko se ne spašava po svojim djelima nego po vjeri i milosti. Međutim, djela moraju biti plod i znak da smo doista prihvatili u vjeri Kraljevstvo Božje i da ga provodimo u život.
