Čitanja:
Dj 8,5-8. 14-17
1 Pt 3,15-18
Iv 14,15-21
Prvo čitanje (Dj 8, 5-8. 14-17)
Djela apostolska objašnjavaju kako se ostvarila Kristova riječ: „Bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje“ (Dj 1,8). Vjera se najprije čvrsto ukorijenila u Jeruzalemu i prazajednica raste i milošću i brojem. Ali je ubrzo došlo do sukoba između pokrštenih domaćih Židova i onih iz dijaspore, zbog različitog shvaćanja Kristove vjere i Zakona. Nakon Stjepanova mučeništva, „helenisti“ (obraćeni Židovi grčkoga jezika i naziva), i drugi novokršćani su bili protjerani (Dj 6,1- 8,3). Svi osim apostola raspršiše se po krajevima judejskim i samarijskim. Tako se kršćanstvo počelo navješćivati u Samariji –poganskoj, južno i zapadno od Jeruzalema, te obalom sve do Cezarije.
Dio iz Djela apostolskih za ovu nedjelju, govori o nastanku nove kršćanske zajednice u Samariji. Filip, novoizabrani apostolski „služitelj“ – đakon, „siđe u grad samarijski i stade im propovijedati Krista.“ Pravovjerni Židovi smatrali su Samariju poganskom – otpadničkom zemljom. Samarijanci su također iščekivali Mesiju. Nakon progonstva iz Jeruzalema, đakon Filip se sklonio u Samariju i svoje je oduševljenje za uskrslog Isusa širio među Samarijancima. Tako je progonstvo dobilo i svoje pozitivno obilježje. Vjera u Isusa se počela prenositi izvan Jeruzalema. Filip je u kratko vrijeme stekao veliki ugled, jer je Bog preko njega ozdravljao psihičke i fizičke bolesnike. Luka veli: „Doista, iz mnogih su opsjednutih izlazili nečisti duhovi,…a ozdravljali su i mnogi uzeti i hromi.“ Ta ozdravljenja potvrđivala su istinitost navješćivanja evanđelja. Mnoštvo ljudi prihvaćalo je Filipovo propovijedanje. U narodu je, kako je zapisao Luka, nastala „velika radost.“ Na njihovo traženje Filip ih je, u ime Isusovo, krštavao. Za to su saznali apostoli u Jeruzalemu. Radovali su se zbog toga i poslaše tamo, svog predvodnika, Petra i s njim i Ivana da tu novu zajednicu vjernika povežu i učvrste.
Polagali su na njih ruke i oni primahu Duha Svetoga. Kristova vjera je, dakle, krenula u svijet. Crkva se širi i crkvena se vlast vrši u zajednici vjernika. Novopridošli se krste u ime Isusa Krista. Dolazi do izražaja obred: heironomija – rukopolaganja koje se upotrebljava već u SZ-u, a u Novom zavjetu označava prijenos ovlasti i punomoći (Dj 13,3). Ovdje se po prvi put kršćani nazivaju učenici – Isusa Krista, Učitelja – i njegovih Apostola – Poslanika. Divno je izrečeno glavno „zaposlenje“ apostola: molitva i posluživanje riječi – promicanje Božje objave.
Drugo čitanje (1Pt 3, 15-18)
Petrove Poslanice sadrže divan sažetak zajedničke kršćanske teologije iz apostolskog doba, s dirljivom toplinom u svojoj jednostavnosti. Jedna od temeljnih ideja odnosi se na odvažno podnošenje kušnje, po Kristovu uzoru. Kao i Krist i kršćani trebaju trpjeti strpljivo: patnje zbog vjere i svetog ponašanja, opirati se zlu – čineći samo dobro, uz ljubav i blagost.
Kršćani su se ponašali drugačije od većine. Smatrali su ih opasnima. Bili su napadani i proganjani. Zato im apostol daje savjete kako se u takvim teškim okolnostima trebaju ponašati. On preporučuje stil blagosti, nenasilja i dosljednog, poštenog, načina življenja, bez napadanja i udvaranja.
Jedino na taj način moguće je svjedočiti radosnu nadu koja dolazi od Duha koji je uskrisio Isusa. Kršćanin se ne treba plašiti nevolja koje ga mogu snaći u svijetu ako je u Kristu. Kršćanin se mora ‘bojati’ Krista, samo, ako ga vara. Kršćanin treba radosno svjedočiti evanđelje: „Kao rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk.“ U tom svjedočenju ne smije biti grubosti ni prepotencije, nego sve mora biti „s poštovanjem.“ Petar poručuje: „Kršćani gledajte Krista i ničega se ne bojte!“
Evanđelje (Iv 14, 15-21)
Ovonedjeljno Evanđelje odlomak je iz Isusova govora apostolima na Posljednjoj večeri. Osjeća se posebno svečano gozbeno raspoloženje. Isus vodi glavnu riječ. Čudesnim zalogajem kruha i napitkom vina, Isus uspostavlja duboku intimnost između sebe i svojih učenika. Prve riječi o kojima Isus govori su: ljubav i zapovijed. Ljubav i zapovijedi ne mogu biti razdvojene, iako često ne idu zajedno.
Tako i Krista ljubi onaj tko „čuva njegove zapovijedi.“ Istinska ljubav očituje se u prihvaćanju zapovijedi. Ljubav bez zapovijedi nije istinska ljubav. Sve Kristove zapovijedi svode se na zapovijed Ljubavi. No, odgovorno čuvanje, ne može biti pasivno, nego aktivno. Traži se: kreativnost, pažnja, nježnost, briga, potpuna zauzetost i postojanost u odgovornosti.
Ljubiti Krista i čuvati njegove zapovijedi može samo onaj koji je u potpunosti odgovoran prema njemu, ali i prema sebi.
Isus ljubi svoje učenike, vjeruje im, te im uz hranu i vino, na Posljednjoj večeri reče: „Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine, kojega svijet ne može primiti, jer ga ne vidi i ne poznaje. Vi ga poznajete, jer kod vas ostaje i u vama je.“ Znamo da Isusove zapovijedi ne možemo čuvati vlastitim snagama. Onaj koji nam daje da ih shvatimo i prihvatimo je branitelj, Duh Sveti. Onaj koga Isus naziva Duhom Istine.
Duh Sveti je Duh ljubavi Oca i Sina. On je Kristov Duh koji svoje apostole i sve svoje vjernike upućuje u razumijevanje i produbljivanje Kristovoga otajstva, istinskoga: života, djela, muke, smrti i uskrsnuća. Isus upozorava svoje učenike na svijet koji Duha Istine ne prihvaća, jer ga ne poznaje. Zbog toga, svijet ne može shvatiti, a često ni prihvatiti ono što Isusovi učenici žive i svjedoče. Svijet to ne može zato, jer se nije otvorio niti je primio Duha Branitelja. A Isusove Riječi može primiti samo onaj koji je primio i prihvatio Duha Branitelja.
On će nam pomoći da nadiđemo sve prepreke koje stoje na putu Božjoj riječi, na putu našeg naviještanja. Bitno je za nas da nas ništa ne odvoji od ljubavi Kristove: nikakve nevolje, ni progonstva, ni mač niti ikakva druga prijetnja. Valja ostati u toj ljubavi – držeći Isusove zapovijedi.
