Glavne poruke prvih dviju korizmenih nedjelja utjelovljuju cjelokupnost ljudske egzistencije i povijesti spasenja. Prva nedjelja razmatra Isusovu kušnju u pustinji i kroz nju sve one kušnje kojima je čovjek od početka izložen. Na drugu korizmenu nedjelju Isusovo preobraženje pokazuje nam preobraženje koje je cilj svakog ljudskog nadanja.
Liturgijska čitanja donose uzore predanja u volju Božju. Abraham je velik jer je spremno sve podredio Božjoj volji i vjernosti njegovim obećanjima. Vjeruje u Božju riječ i spreman je žrtvovati i sina. Isus, kao Sluga Božji, spremno izvršava što je Ocu po volji. Spreman je položiti život jer zna da ga Bog zbog svoje vjernosti neće ostaviti. Žrtva i smrt nije zadnje, nego Božja riječ čovjeku, Božja vjernost.
Prvo čitanje – Post 22, 1-2.9a.10-13.15-18
Savez koji je Bog sklopio s Noom i njegovim potomstvom, obnavlja i s Abrahamom koji tako postaje otac svih vjernika. Otad Bog stalno prati svoj narod na mukotrpnom životnom putu i vodi ga punini života slave uskrsnuća.
U svjetlu tog otajstva treba shvatiti i Abrahamovu kušnju u vezi s njegovim sinom jedincem, Izakom, koji je imao biti nosioc Božjih blagoslova za sve svoje potomstvo. Abraham nije mogao znati zašto ga Gospodin kuša, a još manje kako će svršiti ta strašna kušnja. Ali on je bio spreman da ide do kraja i da Božji zahtjev izvrši u potpunosti. Stavljen je na izbor: između Boga i sina jedinca i to od Boga darovana. Abraham se ne koleba kad Bog od njega traži da žrtvuje svoga sina Izaka. On se ne dvoumi jer zna na kojoj je strani odabir. Zato ga sam Bog izbavlja iz te užasne tjeskobe srca i duše.
Drugo čitanje – Rim 8, 31b-34
Osmo poglavlje poslanice Rimljanima prikazuje djelovanje Duha Svetoga u krštenicima i u crkvenoj zajednici. Ovaj odlomak je početak himna kršćanske nade. Prisutnost Duha trajna je garancija Božje naklonosti pa vjernik ne smije živjeti u tjeskobi i strahu. Što god nam se u životu dogodi, Bog ostaje s nama po duhu svoga uskrslog Sina. Životne nevolje pojedinaca i vjerničke zajednice mogu se strpljivije podnositi, ako imamo na umu muku Sina kojega Otac nije poštedio od ljudske zlobe i prirodnih zakona. Apostol nas zove na vjerničko pouzdanje u proslavljenog Krista koji je sada u svom proslavljenom stanju zdesna Bogu i zauzima se za nas.
Evanđelje – Mk 9, 2-10
Današnja druga korizmena nedjelja vodi nas na Goru, na susret s Kristom koji je pred učenicima preobražen Očevim svjetlom. Preobražen, Isus se učenicima otkriva u novom svjetlu. Ovdje je Otac na djelu! Otac objavljuje Isusa u svjetlu njegove proslave i uskrsnuća. On koji će ga uskrisiti od mrtvih sad ga obasjava svjetlom buduće slave. Ovdje je na djelu Isusova poslušnost Očevoj volji. Neposredno prije uspona na Goru, Isus je učenicima govorio: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.“ Križ je put preobrazbe do svjetla, do zajedništva s Ocem. Na Gori se učenicima prikazuje smisao križa. Križ je put do slave. Učenici koje je Isus poveo sa sobom na Goru, vide preobraženog Isusa, ali ništa ne razumiju. Petar kaže: „Dobro nam je ovdje… načinimo ovdje tri sjenice…“ Njima je tu samo „dobro,“ oni žele ostati tu, u ‘vremenu’ i uživati. Preobraženje nije imalo za cilj preobraziti Isusa, nego učenike. Oni zapravo ne žele razumjeti, ni opravdati Kristovo prihvaćanje Križa, Muke i Smrti. Isus je ovdje preko svoje ljudskosti otkrio učenicima svoje božanstvo. Njegov sjaj, promjena lica, pokazuju Mesiju, Krista „čije kraljevstvo nije od ovoga svijeta.“
Evanđelje nas uči da je naša domovina na nebesima, kao i Kristova. To je poruka preobraženja. Ono ne mijenja Boga, nego mijenja nas. Uči nas da je potrebno podići pogled sa zemlje i prestati vjerovati da svoju sreću možemo naći na zemlji, dotaknuti i tjelesno posjedovati. Potiče da svoj mir ne vežemo za tvrdu zemlju i slabe ljude, nego da pogledamo iznad sebe – gore u nebo, prema Vječnoj domovini.
MISNA ČITANJA