3. NEDJELJA KROZ GODINU (A)
Radosna vijest ove nedjelje pripovijeda o trenutku, kad Isus započinje svoje javno djelovanje. Početak njegova propovijedanja dešava se u Galileji, graničnom području, gdje se sastaju ljudi različitog porijekla. Ovo mnoštvo ljudi koje tako nemirno živi, idealna je prilika za širenje radosne vijesti. U samom evanđelju je nastup u Galileji obrazložen s dva razloga: činjenicom, koja se dogodila Ivanu Krstitelju u Judeji i Izaijinim proroštvom, koje smo čuli u prvom čitanju.
S početkom javnog djelovanja okrenuta je nova stranica. Sad je riječ o ispisivanju te nove stranice. Vrijeme proroka je završilo uhićenjem Ivana Krstitelja. Prema Božjem planu ovaj se mora sniziti, kako bi drugi mogao rasti. Sve do trenutka, kad su se vrata zatvora zatvorila za moćnim glasom glasa koji viče u pustinji, Isus je skoro cijelo vrijeme šutio. Sad je došlo vrijeme da se govori i da se propovijeda kraljevstvo Božje.
U graničnom području Galileje, tom raskršću pogana, ljudi na rubu egzistencije, već je započelo Božje kraljevstvo. Ljudi ovog područja su bili na lošem glasu kod Židova: odande ne može doći ništa dobro, prema njihovu mišljenju. I unatoč tome, već je prorok Izaija baš njima navijestio mesijansko svjetlo, koje se zove Emanuel (“Bog s nama”). Njima se sada obraća sam Isus, onaj “glasonoša radosti”, koji propovijeda mir, donosi radosnu vijest i navješćuje spasenje; koji govori Sionu: “Tvoj Bog je kralj!” (Iz 52,7) Da, zaista je vrijeme za obraćenje, jer u njemu je kraljevstvo blizu.
U nastavku Prve Korinćanima (1. Kor 1,10-13.17) koju smo započeli prošle nedjelje. Apostol zove najprije na “isto mišljenje i isto osjećanje” , zatim prelazi na razdvojene grupe u Korintu. Dosta je jasan razlog podjela na stranke Apolonovu, Petrovu i Pavlovu. Apolon je bio Židov rodom iz Aleksandrije koji je u Efezu primio kršćanstvo i odmah se uputio na propovijedanje u Korint . Bio je šarmantan govornik koji je više od Pavla imponirao obraćenim Grcima zato što su oni držali do lijepih govora. Neki su se Korinćani osjećali privezanim uz Pavla kao svoga prvog misionara koji je zajednicu osnovao, a neki su se opredijelili za Kefu ili Petra, o kojem su morali čuti od misionara i hodočasnika kao o pročelniku Dvanaestorice kojega je sam Isus postavio na tu službu. Nije jasno što je Kristova grupa u Korintu. Mogli su to biti oni koji ništa nisu držali do zemaljskih poglavara pa se pozivali na vrhovništvo Isusovo. To, međutim, može biti i Pavlov odgovor: “A ja Kristov.” Njime bi želio relativizirati ulogu ljudi u djelu Božjem, jer će kasnije reći da je on zasadio, Apolon zalio a Bog dao da raste Pavao u nastavku upozorava na kristocentričnost misionarskog djelovanja: oni su propovijedali Krista i vjernici su, prihvativši vjeru, kršteni u Krista koji je za sve raspet. Za sebe ističe da mu je važnije propovijedanje evanđelja od samog krštavanja obraćenih. Pritom kaže da evanđelje navješćuje “ne mudrošću besjede i da se ne obeskrijepi križ Kristov”. On zna pravila grčko-rimskog govorništva, ali ne teži ponajprije za govornički briljantnim izlaganjem. Ovaj nam odlomak govori da kršćansko nejedinstvo ima i korijen u ljudskoj oholosti i ograničenosti.
Evanđelje (Mt 4, 12-23)
Matej povezuje nasilno ušutkivanje Krstitelja i nastup Isusov: kad je Ivan bio silom ušutkan, Isus “se povlači” u Galileju i tamo počinje propovijedati. Galileja je u ono doba bila na kulturnoj i religioznoj periferiji Božjeg naroda pa je bilo manje upadno u njoj otpočeti novi religiozni pokret, daleko od jeruzalemskih rabinskih krugova.
Glavni sadržaj Isusove nastupne propovijedi je: “Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!” Isus zove na obraćenje sve u smislu otvaranja za nešto novo što počinje njegovim mesijanskim djelovanjem. Svojim djelovanjem i propovijedanjem on počinje uprisutnjivati Božje kraljevstvo kao vladavinu milosrđa i ljubavi. Proroci su to kraljevstvo stoljećima navješćivali, narod ga je u vrijeme tuđinske vlasti u svojoj zemlji željno očekivao, teolozi su raspravljali kako da ubrzaju nastup tog kraljevstva. Ono uključuje dvije dimenzije: Božje milosno sagibanje ljudima i poslušni odaziv ljudi Bogu. Isus smije reći da po njegovim riječima i djelima nastupa Božje kraljevstvo zato što je prvi čovjek svakom žilicom svoga bića poslušan Bogu te što Otac nebeski po njemu zaista djeluje među bolesnima i gladnima riječi njegove. Uz prvu Isusovu propovijed današnje evanđelje donosi izvještaj o pozivu prvih učenika. Bili su to ribari, braća Petar i Andrija, te na drugoj strani Zebedejevi sinovi Jakov i Ivan. Njihov odaziv znak je vjere da oko Isusa zaista počinje Božje kraljevstvo.
Mateju je važno Isusovo djelovanje u svoj Galileji, jer se tako ispunjava Izaijino proročanstvo o mesijanskim vremenima. Kad govori o njihovim sinagogama, Matej daje naslutiti da je došlo do razlaza između židovskog saveza sinagoga i mladog kršćanstva. Kršćani židovskog podrijetla ne poistovjećuju se više u svemu sa židovskom nacionalnom i vjerskom stvari. Isus naučava i propovijeda. Naučava ljude što trebaju činiti a propovijeda evanđelje o Kraljevstvu.
