17. NEDJELJA KROZ GODINU(C)

od Kristina na 21.07.2019

Čitanja ove nedjelje potiču nas na razmišljanje o molitvi. Molitva je prije svega Božji dar, ali moramo i željeti moliti, moramo izgraditi potrebu za molitvom. Molitva, koju nas je Isus naučio počinje s riječju „Oče naš“ Već ova riječ govori u čemu je bit molitve: to je razgovor s Bogom – Ocem, a ne govor o Bogu. To je intimno obraćanje jednoj „osobi“. Molitva je vlastito vjerovanje. „Vjerujem u Boga“ pretočeno u osobni razgovor. Isus je često i dugo molio na samotnom mjestu. Moliti možemo uvijek i na svakom mjestu. Molitva Ocu postaje i zajedništvo s Kristom koji je naš posrednik kod Oca. Zato se ne kaže „Oče moj,“ nego „Oče naš.“ I „kruh naš svagdanji daj nam danas!“ Time molitelj nije usamljen, on je u zajedništvu s Duhom Svetim, kao i u zajedništvu s cijelom Crkvom. Crkva molitvu pojedinca zagovara i usmjerava kako bi je Bog prihvatio i uslišao. Naša će molitva biti vapaj Bogu u trenucima boli, u trenucima sreće, zahvala i pohvala Bogu, u trenucima sumnji i kolebanja naše pitanje i traženje.

Prvo čitanje (Post 18, 20-23)

U čitanju prošle nedjelje doživjeli smo Abrahama kao gostoljubiva čovjeka. Danas nam ga Pismo predstavlja kao čovjeka istinski zauzeta za dobro sugrađana koji ni ne slute da im prijeti katastrofa.

Nakon što je Abraham primio u goste tajanstvene putnike, Bog mu odlučuje otkriti svoju namjeru da kazni Sodomu. Bog odlučuje “sići” da vidi kakvu kaznu zaslužuju stanovnici grešnih gradova Sodome i Gomore. Abraham, doznavši od trojice tajanstvenih putnika za kaznu koju Bog sprema njegovim sugrađanima, odlučuje zagovarati svoje sugrađane pred Bogom. Bilo je to doba kolektivne krivnje i kolektivnog kažnjavanja. U vrijeme kad se smatralo normalnim da za prijestupe nekolicine bude kažnjena cijela zajednica Abraham pita, hoće li Bog za vrline nekolicine oprostiti krivnju svim stanovnicima Sodome i Gomore?

Abraham se ovdje zauzima pred Bogom za ljude koji nisu njegova plemena, nesebično moli za strance milosrđe od Boga pravednog suca i prijatelja ljudi. Počinje od pedeset mogućih pravednika radi kojih Bog može poštedjeti dva grada, zatim se spušta na četrdeset, trideset, dvadeset i završava s deset. Bog obećava da neće uništiti grada ako se nade deset pravednika u njemu. Iz kasnijeg slijeda pripovijedanja znamo da se nije našlo ni tih deset, ali Abraham ovdje ostaje vjernik pun ljudske zauzetosti za sugrađane. Vjernik koji zna da dobri Bog ne uživa u kažnjavanju i zato zagovara svoje sugrađane pred Bogom. U tome nam treba biti primjer humane vjere i zagovorne molitve.

Drugo čitanje (Kol 2, 12-14)

Ovo je odlomak iz polemičkog dijela poslanice Kološanima u kojem Pavao da ne podlegnu zastrašujućim oblicima pobožnosti kakve nameću lažni učitelji. Ti učitelji traže pretjerano štovanje anđela i šire strah pred zlim duhovima u zraku. Krštenje veže svakog vjernika sa spasotvornim događajima Kristove smrti i uskrsnuća. Pavao uči da smo već “uskrsli po vjeri” i “oživljeni zajedno s Kristom”. “Suuskrisiti” i “suoživjeti” su Pavlove kovanice u grčkom kojima izražava duboku vjersku zbilju poistovjećivanja Krista i krštenika.

Osim toga, krivi učitelji širili su među Kološane strah od vlastite grešnosti i potrebu štovanja duhova radi te grešnosti. Prema “propisima” koje nameću krivi učitelji zadužnica ljudske grešnosti i dalje tišti. Pavao uči da je Bog izbrisao tu zadužnicu “pribivši je na križ Kristov”. U ono doba vojnici su nabadali na motku od zastave protivničke pisane ugovore i tako ih proglašavali ništetnima. Tako je Bog na križ pribio ljudsku grešnost te u Kristu raspetom i uskrslom počeo ljudima iskazivati trajnu naklonost.

Ovaj nas odlomak potiče na odstranjivanje nezdravog vjerničkog straha iz naših pobožnih obreda i molitava. Bog traži slobodne suradnike a ne ustrašene robove koji mu služe samo zato što ga se boje.

Evanđelje (Lk 11, 1-13)

Luka više od ostalih evanđelista prikazuje Isusa molitelja i učitelja molitve. Kod njega je “Oče naš” vjernički uvid u Isusovu molitvu i molitvu po uzoru na Isusa.

Za razliku od evanđelista Mateja koji molitvu Oče naš navodi kao: “Kruh naš svagdašnji daj nam danas” (6, 11). Luka ima: “Kruh naš svagdanji daji nam svaki dan”. Kod Luke se opaža situacija poslijeuskrsne Crkve koja misijski djeluje i predstoji joj još mnogo posla. Oba evanđelja molbu za kruh imaju zajedničarski formuliranu: “daji nam!” Crkveni su oci u starini u ovoj molbi gledali euharistijski kruh, ali je ovo prvenstveno bila prošnja za sve što je nužno ljudima za zemaljski život. U ovako formuliranoj prošnji prisutno je zagovaranje zemaljskih potreba svih ljudi.

Parabola o prijatelju u noći razrađuje prošnju za kruh svagdašnji iz “Oče naša”. Isus zove na ustrajnost u molitvi te obećava da će dobivati oni koji od Boga nešto traže, a onima koji kucaju na Božju dobrotu bit će otvoreno. Ovim Isus misli da će Bog dati ono što je potrebno moliteljima i onima za koje mole iz perspektive vječnosti, ali ne garantira uslišanje svake pojedinačne želje.

MISNA ČITANJA

Prethodni članak:

Slijedeći članak: